Sejjid Qutb kao književnik i književni kritičar
Autor djela Fi zilali-l-Qur’an (U okrilju Kur’ana) donekle je poznat samo užoj javnosti našeg podneblja. Čak i u arapskom svijetu o njemu se znalo manje kao književniku, a više kao teologu. O njemu kao književniku nalazimo samo četiri osvrta do 1990. godine:
U djelu Taqafatu-n-naqdi-l-adabi (Beyrut, 1412./1990., str. 7) od Muhammeda an-Nuwayhiya, govori se kako izbija na površinu književni ukus Sejjida Kutba (Sayyida Qutba) u pisanoj riječi. To je primijetno u svim njegovim knjževnim tekstovima, a posebno u studijima o Kur’anu;
U članku al-Funun al-adabiyya od Muhammada Yusufa Nagma uključenom u djelo Kitabu-l-adabu-l-‘arabi (Beyrut, 1961.) zadržava se na biografskim podacima Sejjida Kutba”
U djelu an-Naqadu-l-adabi-l-hadit, usuluhu wa ittihagatuhu (Kairo, 1933.) Autor ovog djela, Ahmad Kamal Zakkiyy ubraja Sejjida Kutba među tradicionalne kritičare književnosti;
U traktatu Tatawuru-n-naqdi-l-‘arebi-l-hadit (Kairo, 1977.) Abdulaziz ad-Dasuqiy ističe da Sejjida Kutb naginje ka psihološko romantičarskoj kritici. On ga smatra pionirom ove književne kritike u Egiptu.
Najozbiljniji rad o književnom doprinosu Sejjida Kutba nalazimo u djelu Sejjid Kutb wa-n-naqdu-l-adabi od dr. Muhammada al-Awwala Abu Bakira iz Nigerije. Djelo je objavljeno u Rijadu 1412./1990. i za ovaj naš prikaz koristili smo ovo djelo.
Autor se u ovom djelu zadržava na:
– životu Sejjida Kutba,
– njegovim kritičkim mislima,
– korištenju drugih, ne samo književnih znanosti u pokušaju razumijevanja književnosti i njena predstavljanja čitaocu,
– prikazima književne kritike kod Sejjida Kutba, u poeziji i prozi, zadržavajući se posebno na njegovoj kur’anskoj studiji u djelu at-Taswiru-l-fanni fi-l-Qur’an.
Sejjid Qutb rođen je 1907. g. u selu Muša, provincija Asyut (Egipat), u srednje situiranoj porodici. Bio je drugo dijete od njih šestero. Njegov otac Ibrahim pripadao je građanskoj partiji al-Hizbu-l-watani pa je zbog toga i njegova kuća bila stjecište privrženika ove partije.
Pohađao je osnovnu školu u rodnom mjestu i za to vrijeme završio hifz. Dobar dio svog slobodnog vremena proveo je u čitanju koristeći porodičnu i područnu biblioteku. Rado je učestvovao na takmičenjima u hifzu i čitanju priča o Antari, priča iz Hiljadu i jedne noći i drugih priča prevedenih sa engleskog jezika. Važan faktor u njegovom opredjeljenju ka znanosti i književnosti bila su stalna sijela u porodičnoj kući u kojoj su se okupljali stariji i ozbiljniji mještani.
Drugi djelotvorni faktor u njegovom opredjeljenju je prisustvovanje predavanjima iz tefsira (komentara Kur’ana) koje su držali profesori i stariji studenti Azhara u danima odmora.
Sejjid Qutb napušta rodno mjesto 1919. g. da bi završio srednju školu, zaposlio se i pomagao porodici. Međutim, on nastavlja obrazovanje na fakultetu Kuliyatu-l-‘ulum, na kome je diplomirao 1933. g. Za cijelo vrijeme studija i srednjoškolskog obrazovanja Sejjid Qutb piše članke, čak i one sa političkom sadržinom, za razne novine, a ogleda se i u poeziji. Jedno vrijeme je bio preuzeo i uredništvo časopisa al-Fikru-l- gadida, a potom i časopisa al-Ihwanu-l-muslimun. Neki izvori ističu i da je bio sekretar Taha Husaina i njegov asistent na fakultetu Daru-l-‘ulum.
Od 1940. radi u Ministarstvu prosvjete, na Odsjeku za kulturu, i postaje inspektor za srednje škole. Negdje 1946. g. bio je na pragu da podnese ostavku na ovaj položaj zbog političke optužbe. Od ove optužbe spasio ga je Taha Husain, tadašnji glavni inspektor ovog Ministarstva. Za cijelo ovo vrijeme materijalno je vrlo loše stajao, pa neki misle da je to bio glavni uzrok da se nije ženio.
Vrlo rano se upoznao sa Abbasom Mahmudom Aqqadom, poznatim egipatskim misliocem i knjževnikom. To je prijateljstvo trajalo više od dvadeset godina. Možda sklonost Sejjida Qutba prema filozofiji i psihologiji i potiče iz tog druženja, premda on nije otvoreno oponašao Aqqada u sferi književnosti. Aqqad ga je uključio u redakciju lista alBalag,glasila političke partije Wafda. Možda je to bio uzrok da se Sejjid Qutb nije opredijelio nekoj drugoj partiji, posebno ne komunističkoj, kojoj je vrlo lahko mogao pripasti zbog komunističke propagande i njegovog teškog materijalnog stanja.
Kada kritičari govore o književnom radu Sejjida Qutba, oni ističu da je preživio tri kaljenja:
– sa grupom tzv. Apolo,
– sa pristalicama Mustafe Sadiqa ar-Rafi’a,
– sa pristalicama Muhammada Mandura.
To mu je pomoglo da stekne ugled drugih književnika i stavi se u odbranu svoga profesora Aqqada.
Do sukoba sa grupacijom Apolo je došlo zbog njihova napada na književni rad Aqqada i njihova stavljanja na stranu kralja Fu’ada. Tu se umiješao Sejjid Qutb braneći svoga profesora govoreći da grupa Apolo sa svojim predstavnikom pjesnikom Ahmadom Zakkijem Abu Šadijem nema osjećaja za ljepotu umjetnosti. Njihova se odlika manifestuje u hvaljenju jedan drugoga i težnji za materijalnim bogaćenjem. Sejjid Qutb tu ističe da su oni pokušavali i njega za sebe pridobiti uz materijalnu potporu. Na žalost, ovo je odražavalo više borbu ad hominem, nego književnu bornu. To je ustvari negativni uticaj politike na književnost.
Drugi književni okršaj Sejjida Qutba (1938.) nastao je zbog dvadesetak članaka o Mustafi Sadiqu ar-Rafi’u i njegovom književnom opusu, koje je objavio Muhammad Sa’id al-‘Urjan analizirajući književni rad Mustafa Sadiqa ar-Rafi’a.
U svojim zadnjim brojevima ovih članaka al’Urjan poredi književni doprinos Aqqada i ar-Rafi’a i ističe da se književni ugled Aqqada zasniva na politici, dok je rad ar-Rafi’a čisti, pravi i književni.
Tada Sejjid Qutb ustaje u odbranu Aqqada. Ovdje dolazi do izražaja razlika između moderene književnosti, koja se razvijala pod uticajem Zapada, i stare škole koja čuva arapsku tradiciju u književnosti.
Treći sukob, sada izmeđi Sejjida Qutba i Muhammada Mandura, desio se 1943. g. kada je Mandur u svojih nekoliko članaka u časopisu at- Taqafa govorio s velikim oduševljenjem o književnicima u iseljeništvu (mahgar) zbog njihove iskrene svijesti i jakog psihičkog djelovanja na one kojima se oni u poeziji obraćaju, da je do tada takva književnost bila potpuno nepoznata, i kvalitetom i kvantitetom, u savremenom arapskom svijetu. Sejjid Qutb smatra da je Muhammad Mandur tu površan, zatim da tu ima i plagijata i da ima više subjektivnosti nego objektivnosti. I ovaj sukob završio se negativnim rezultatom i po književnost i po književnu kritiku.
Krajem prve polovine dvadesetog vijeka Egipat stenje pod društvenim pritiskom i nestabilnom privredom. Broj stanovnika porastao je od 1917. do 1947. za 65%, a proizvodnja samo za 20%. Prve godine poslije II svetskog rata utjecale se da je jedan mali broj građana bogatio, a većina stanovništva siromašila. Tada Sejjid Qutb piše nekoliko članaka u časopisu ali-Fikru-l-gadida osuđujući društvenu nepravdu. U prvom broju on, između ostalog kaže:
Mi ne tražimo danas ništa više nego da deset miliona građana Egipta živi na nivou stoke, jer stoka ima dovoljno da pojede i popije, a ovih deset miliona nema. Tražimo da se standard drugih osam miliona podigne na minimum potreba života čovjeka – da imaju šta pojesti, popiti, obući se
i gdje stanovati. I ovi prvi i ovi drugi rade na proizvodnji zlata za one koji sjede, ništa ne rade, a žive raskošno.
Sejjid Qutb ove svoje tvrdnje, kao i drugi koji su pisali o ovoj temi, potvrdio je činjenicama i fotografijama. Zbog ovih istupa časopis biva zabranjen, a revolucionarnost Sejjida Qutba ne dozvoljava mu da miruje. Tada piše djelo pod naslovom al-‘Adaletu-l-igtima’iyya fi-l-islam (Socijalna pravda u islamu). Svoja zapažanja ilustruje situacijama iz povijesti islama pokušavajući objasniti kako se to može primijeniti i u naše vrijeme radi ostvarivanja društvene pravde koju zagovara islam.
Njegovo druženje sa Muslimanskom braćom izmijenilo je njegov tok života. On se stavlja potpuno u službu islama. To njegovo opredjeljenje urodilo je sa nekoliko plodnih djela čime se obogaćuju islamske biblioteke širom svijeta. Njegovo totalno opredjeljenje Muslimanskoj braći uslijedilo je tek nakon pogibije Hasana al-Bannaa, najkrupnije ličnosti toga vremena među Muslimanskom braćom, mada je i prije toga gledao sa simpatijama na Muslimasnku braću. Međutim, kada je primijetio kakva je radost zavladala u američkom društvu (Kutb je tada bio u Americi) kada je al-Banna pogubljen, njegovo opredjeljenje postalo je jasnije.
Po povratku iz Amerike svoju pažnju je usmjerio na političko- vjerske probleme. On smatra da se politika i vjera u islamu ne mogu podvojiti. U svojim otvorenim kritikama prigovarao je i domaćim političarima koji su stajali skrštenih ruku pred teškom situacijom u Egiptu. Pozivao je da vlada bude uspostavljena na islamskim principima i prihvatio je ideju Gamaluddina al-Afganiya o uspostavljanju Arapske lige.
U oblasti vjere radio je na obnovi islamskog učenja u raznim oblastima života. U to vrijeme ili nešto malo prije prvog hapšenja (1954.) napisao je glavninu svog kapitalnog djela Fi zilali-l-Qur’an i objavio neke njegove dijelove u raznim časopisima.
U vrijeme revolucije (1952.) Sejjid Qutb ističe da su vojni vlastodršci, a to je bilo u vrijeme teške situacije u Egiptu, odobravali njegove ideje koje je on objavljivao u nizu časopisa i čak ga postavili za svoga savjetnika unutrašnjih poslova. Na ovom položaju ostao je sarađujući s njima samo tri mjeseca. Kada je primijetio da je ova vojna hunta neprijateljski raspoložena prema Muslimanskoj braći i kada su njihovi dogovori sa Muslimasnkom braćom završeni neuspjehom, a pregovori su trajali oko dva mjeseca, on prekida odnose s njima.
Sejjid Qutb se smatra najvećim entuzijastom muslimanskog pokreta, tako da je postao nesporno glavni mislilac Muslimanske braće. Njegova djelatnost proteže se i van granica Egipta. On je aktivan i drži predavanja kao predstavnik Muslimaske braće u Damasku, Jerusalemu, Libanu, bacajući akcent na etički odgoj kao jedino sredstvo za ostvarenje društvene sigurnosti.
Za Sejjida Qutba nastupaju godine teškog iskušenja. Godine 1954. biva zatvoren odmah poslije velikih narodnih demonstracija, čiji je bio cilj obaranje vlade i, kako tvrde službeni izvještaji, pokušaj likvidacije Gamala ‘Abdu-n-Nasera. Bio je osuđen na petnaest i oslobođen nakon deset (1964.) godina iz zdravstvenih razloga zahvaljujući intervenciji Adbu-s- selama Arifa, tadašnjeg predsjednika Iraka.
Brojni izvori ističu da je Sejjid Qutb bio u zatvoru izložen velikom mučenju što je dovelo do unutrašnjeg krvarenja, pa ipak, ova teška situacija za njegov život smatra se najvažnijim periodom u njegovom književnom djelovanju. Tada je završio svoje životno djelo Fi zilali-l- Qur’an i redogovao ranije napisane dijelove ovog djela. Uspio je da održava kontakte sa rukovodstvom Muslimanske braće u zatvoru i izvan njega. Po izlasku iz zatvora (1964.), samo nekoliko mjeseci po puštanju na slobodu, ponovo je bio zatvoren, on i još nekoliko Muslimanske braće, pod optužbom da su htjeli izmijeniti sistem i porušiti cjelokupnu narodnu imovinu.
Osuđen je od strane Vojnog suda, on i dva njegova saborca, na smrt strijeljanjem. Ubijeni su avgusta 1966. g.
Naslov Fi zlali-l-Qur’an preveli smo poslije iščitavanja teksta prvog džuza i brojnih konsultacija NNV-a FIN-a sa U okrilju Kur’ana. Ovaj naslov izabrali smo rukovođeni stavom autora Sejjida Qutba koji je sebi odabrao gornji naslov Fi zilali-l-Qur’an nakon dugog, dugog iščitavanja i življenja sa Kur’anom. Osim toga, riječ hlad, ako bismo to doslovno preveli kao što to neki rade, podsjeća nas na odmaranje, izležavanje i plandovanje, a ne na aktivnost, a autor je želio ovim svojim djelom aktivirati cijelu ummu /muslimansko društvo kako bi ono radilo bez predaha praveći iskorak iz hlada u kome je do njegova vremena živjelo.
Prof. dr. Omer Nakičević
Izvor: Zbornik radova u povodu objavljivanja Fi Zilali’l – Kur’an na bosanskom jeziku : (6/2000) – Sarajevo,
Fakultet islamskih nauka, 2001.
Akos.bA
