Pčelarski počeci Lojića bili su obilježeni borbom za egzistenciju. Nekoliko društava trebalo je da podmiri samo kućne potrebe za medom. No, Fadil Lojić je, i bez intenzivnog konsultovanja literature o pčelarstvu, neobično brzo otkrio, savladao i shvatio tajne ovog plemenitog posla, te ga uspio razviti do velikih razmjera, i to gotovo bez ijednog gubitka….
Selo Karaula. Lijepa li sela. Ima li još negdje ovako okićeno selo, pitali smo se putujući sa našim domaćinom kroz Karaulu do njegova doma u srcu sela. Ovakav đerdan nema baš svako mjesto koje smo posjetili bilježeći pčelarska iskustva bosanskohercegovačkih pčelara. Bezbroj košnica ovdašnjih stanovnika poput bisera sačinjavaju neobično lijepu nisku koja krasi ovaj dio ilijaške općine.
I konačno smo stigli na naše odredište. Dom našega domaćina, Fadila Lojića, također je dio đerdana – besprijekorno uređeni pčelinjak iza kuće, žutom, zelenom,crvenom i drugim bojama košnica, savršeno upotpunjuje sliku sela koje se s punim pravom može nazvati selom pčelara.
Najbolji učenik svoga učitelja
Supružnici Fadil i Edina Lojić, pčelari su tek od 2001. godine. Počeli su, kako kažu, sa dvije-tri košnice, a danas s ponosom predstavljaju svoj pčelinjak od oko stotinu društava svakome ko poželi probati njihov planinski med ili naučiti pčelariti.
– Komšija Rašid Zorlak, ovdašnji iskusni pčelar, bio je čovjek od kojega sam za simboličnu sumu novca kupio košnicu-dvije, a još jednu dobio kao dar, te čovjek koji je od mene napravio pravoga pčelara. Znate, nisam ja baš nešto često posezao za literaturom o pčelarstvu. Češće sam posezao za dobrim savjetom, a kojeg sam uvijek mogao naći kod Rašida – iskren je Fadil.
Pčelarski počeci Lojića bili su obilježeni borbom za egzistenciju. Nekoliko društava trebalo je da podmiri samo kućne potrebe za medom. No, spajajući, kako kažu, ugodno s korisnim, meda je bilo sve više i više – i za one koji se ne bave pčelarstvom, a rado bi se medom zasladili.
Fadil nam je kroz smijeh spomenuo i to kako ga je Zorlak prozvao svojim najboljim đakom koji je neobično brzo otkrio, savladao i shvatio tajne ovog plemenitog posla, te ga uspio razviti do velikih razmjera, i to gotovo bez ijednog gubitka.
“Mali-veliki” pčelar Adnan
Detaljnim, ali nadasve jednostavnim, lako razumljivim i slikovitim objašnjenjem vještačkog razrojavanja pčela, Lojić je potkrijepio tezu o “đaku odlikašu”, ali i pokazao kako je i sam postao dobar učitelj pčelarstva. Najmlađi sin, osmogodišnji Adnan, već se sad može svrstati u dolazeću generaciju pčelara, koja obećava.
– Ado je prvi put u pčelinjak ušao kad je imao 4-5 godina. Čim je mogao ponijeti podnjaču ili hranilicu, vrlo rado je išao za ocem na pčelinjak i poslije se hvalio “umorom od radova na pčelinjaku” – ispričala je Edina, majka malog Adnana, a Adnan je spremno i ponosno dodao:
– Već sad umijem prepoznati kad se pčele hoće rojiti!
Ponosan je babo Fadil i na svojih dvoje starije djece, četrnaestogodišnju Adnu i dvadesetogodišnjeg Admira koji također učestvuju u radovima na pčelinjaku. No, Adnan najviše voli provoditi vrijeme u pčelinjaku, ali i zasvirati gitaru i zapjevati sevdalinku s ocem u akšame, kad se pčelarska oprema skine.
Nema boljeg lijeka za postratni sindrom od pčelarstva
Po mišljenju Fadila i Edine Lojić, pčelarstvo je najlakši posao, a donosi najviše zadovoljstva i dobiti.
– Bilo je godina kad smo imali i po 30 kg meda po košnici, a vi sad sračunajte kolika je tu zarada – potpuno je otvoren i iskren Fadil.
Danas, kako kažu, mogu se pohvaliti “zaokruženom proizvodnjom”. Zahvaljujući zaradi od prodaje svoga meda, obezbijedili su i praktičan kombi u kojem prevoze svoje ljubimice na ispašu na Nišićku ravan.
– Također, pčele su kupile i mašinu pomoću koje, od 2006. godine, izrađujemo i košnice. Tako da – sve za pčelarenje imamo kod kuće! Pčele su čudo! – objasnio nam je ovaj uspješni karaulski pčelar, dodajući tome svemu kako, od pčelarstva, bolji lijek protiv postratnog sindroma nije sreo. Stoga, pčelarstvo preporučuje svima onima koji su prošli ratne strahote i još ne mogu da se oporave.
BH pčelar
