Vi ste ovdje
Home > Ekonomija > Islamska ekonomija > Ekonomski sistem islama

Ekonomski sistem islama

Mi smo već rekli i ponovili da se islam pokazao kao efikasan vodič na materijalnom planu života isto koliko i na duhovnom. I u domenu ekonomije, osnovno učenje je uzeto iz Kur'ana, koji kroz mnogo poglavlja potvrđuje da je potrebno da čovjek ne zaboravi svoju čisto materijalnu dobrobit: „Ne zaboravi svoj udio na ovome svijetu…“ (Kur'an, 28:77)Ali, on toj potrebi daje njeno pravo mjesto, stavljajući akcent na dvostruki aspekt, tjelesni i duhovni, koji sačinjavaju čovjeka: „… ima ljudi koji govore: ‘Bože, daj nam dobro na ovome svijetu.’ Za njih nema udjela na onome svijetu. Ima ljudi koji govore: ‘Daj nam dobro na ovom svijetu, a također i na onome svijetu, i sačuvaj nas od džehennemske kazne.’ Oni će imati jedan dio onoga što zasluže; Bog je spreman da to uvaži.“ (2:200-202)  U drugim surama se govori da je Bog stvorio za čovjeka sve što se nalazi na zemlji; ili da je Bog dao u službu čovjeku sve što se nalazi na zemlji, na nebu, na moru, zvijezdama itd. Razumije se da je ostavljeno čovjeku da sazna kako da iskoristi to što je Bog stvorio, i da to iskoristi na jedan razuman način, vodeći računa o budućnosti.

Ekonomska politika islama je podjednako precizirana u Kur'anu, nedvosmislenim riječima: „ … neka to (bogatstvo) ne ostane samo u krugu bogatih među vama.“ (59:7) Jednakost među ljudima u bogatstvu i udobnosti, čak i kada je idealna, ne obećava nepomućeno dobro čovječanstvu. Prvo, zato što prirodni talenti nisu jednaki kod raznih ljudi, tako da čak ako bi se i počelo sa grupom osoba potpune jednakosti, uskoro bi rasipnici pali u teškoće i opet bi gledali na imetak svojih drugova sa gramzivošću i zavišću.

Nadalje, na filozofskoj i psihološkoj osnovi, izgleda da je upravo u interesu ljudskog društva poželjno da postoje razlike u bogatstvu, kako bi siromašniji imali želju i podsticaj da više rade. S druge strane, ako bi svakome bilo rečeno da, čak ako i radi više nego što je njegova dužnost, neće dobiti nikakvu nagradu i da će ostati kao oni koji ne rade više nego što je njihova dužnost, ljudi bi postali lijeni i nemarni, a talenti bi se rasipali na veliku nesreću čovječanstva. Povijest čovjeka pokazuje da je svaki napredak i svako otkriće sredstava udobnosti poslijedica takmičenja, želje za poboljšanjem kao postojanja razlika u bogatstvu ili siromaštvu među ljudima. Da, apsolutna sloboda bi navela zle ljude da iskorištavaju one koji su u nuždi i da ih postepeno potisnu. Tako je bilo potrebno da svaka napredna civilizacija i svaka zdrava kultura nametne izvjesne obaveze svojim članovima (kao što je plaćanje poreza, zabrana ugnjetavanja i prijevare, itd.) kao i da preporuči izvjesna dodatna djela (kao milosrđe i trošenje radi Boga), a pri tome da ipak pruži dosta slobode misli i akcije svojim članovima kako bi svaki pojedinac imao koristi, kao i njegova porodica, njegovi prijatelji i društvo kao cjelina. Ovo je zahtjev islama i u skladu je sa prirodom.  Upravo na osnovu ovih temeljnih principa, islam je izgradio svoj ekonomski sistem.

Ako podnosi manjinu bogatih, on im nameće teške obaveze; treba da plaćaju porez u korist siromašnih a ne smiju primjenjivati nemoralna sredstva eksploatacije, prikupljanja i gomilanja bogatstva. Zato postoje određene naredbe ili zabrane, ali isto tako i preporuke, za milosrđe i žrtvu, uz obećanje duhovne (onosvjetske) nagrade. Nadalje, on pravi razliku između nužnog minimuma i poželjnog obilja, a s druge strane, između onih naredbi i zabrana koje su popraćene materijalnim sankcijama i onih koje nisu takve, ali kod kojih se islam zadovoljava samo nagovaranjem i odgojem.  Moralni aspekt problema je ono o čemu najprije treba reći nekoliko riječi. Neki primjeri omogućuju da se najbolje shvati njegov značaj: najsnažniji izrazi su upotrebljavani u islamu da se kaže kako je prosjačenje ružna stvar; to će na Dan suda biti razlog sramote. Ali, u isto vrijeme bezgranične pohvale se upućuju onima koji pomažu drugima; najbolji među ljudima je onaj koji čini milosrđe i više voli svog bližnjeg nego sebe. Istovremeno je zabranjena škrtost kao i rasipništvo. Kada je jednom Božiji Poslanik trebao novčana sredstva za neku opću stvar, jedan od njegovih prijatelja je priložio izvjesnu sumu, a na Poslanikovo pitanje on je odgovorio: „U kući nisam ostavio ništa sem ljubavi prema Bogu i Njegovom Poslaniku.“ On je primio najtoplije pohvale. Nekom drugom prilikom, jedan prijatelj teško bolestan, koga je Poslanik posjetio da ga upita za novosti, reče mu: „O, Božiji Poslaniče, ja sam bogat čovjek, i ja želim ostaviti svu svoju imovinu sirotinji.“ Poslanik je odgovorio: „Ne, biće bolje da je ostaviš svojim bližnjim rođacima, jer tada će oni moći da žive samostalno, a to je bolje nego da ih ostaviš da prose.“ On se nije s njim složio ni u tome da kao milostinju ostavi dvije trećine svoje imovine, kao ni polovinu; odobrio mu je trećinu, rekavši: „Dobro, ali i trećina je mnogo.“

Jednog dana Muhammed je vidio jednog od svojih prijatelja koji je izgledao vrlo žalosno. Na njegovo pitanje, on je odgovorio: „O, Božiji Poslaniče, ja nisam siromašan, ali ono što imam ja radije dajem siromašnima umjesto da trošim samo na sebe.“ Poslanik mu odgovori: „Ne, Bog voli vidjeti na svom robu znake onoga što mu je On dao.“ Nema nikakve kontradiktornosti među ovim oprečnim upustvima; svako ima svoje jasne razloge i svoju ulogu u svakom pojedinom slučaju; s druge strane, one nam omogućavaju da ustanovimo granice obzira, tamo gdje milosrđe prelazi obavezni minimum.

Izvor: Uvod u islam

Autor: Dr. Muhammed Hamidullah

Prevela sa engleskog: Sabina Berberović

Za Akos.ba pripremila: Fahreta Vreva

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top