Navikli smo se na rat i svakodnevna ubistva, ali kako smo se uspjeli naviknuti na ubistva u miru?

Piše: Zvonimir Nikolić

Početak sedamdesetih:

– Ko će otić’ kupit’ hljeb?
– Haj’mo plisa!
– Par…
– Nepar…
– Cica, maca, rundo, brudno, plis!
– Ha… par… ti ideš!

Tako je ispalo da po hljeb ide moj stariji brat. Dragan se uvijek izvlačio, pravdajući se da je on sve radio (bacao smeće, kupovao hljeb i slično) punih šest godina dok se ja nisam rodio.

Tako je imao alibi i dobro opravdanje da meni uvali neki od poslova koje smo mogli mi kao djeca uraditi. Jedina šansa da se ponekad izvučem je upravo bio ovaj “plis”.

Možda je i sreća što je baš taj dan moj Dragan izgovorio nepar, jer bio je stariji, u to doba trinaestogodišnjak, vjerovatno puno hrabriji i pametniji od mene. Otac mu je dao pare i Dragan je otišao. Šta, treba mu ukupno sedam-osam minuta da ode i da se vrati?

Ipak, taj dan je bio drugačiji. Dragan nije mogao znati da će baš to rano predveče jedan momak uzeti očev poštolj i pokušati da opljačka trafiku pored hotela “Zagreb”. Mislim da je mati čula nešto što je ličilo na pucnjeve i samo je utrčala u sobu i rekla:

– Dane, šta nam je sa djetetom!?

Otac je brzo skinuo naočale, ostavio novine i samo rekao:

– Odoh ja da vidim…

Ubistvo – vijest za jedan dan

Taman kad je došao do vrata, pozvonio je Dragan. Samo je utrčao u kuću i rekao:

– Ubiše trafikanta!

Kada je malo došao sebi, pričao nam je kako je bio baš u prodavnici kada je čuo pucnjeve. Svi iz radnje su istrčali vani i čuli da je neki momak pobjegao, a da je na ulici ležao trafikant.

To je u to vrijeme bila vijest dana. Ne samo dana, to je bio događaj o kojem je brujao cijeli grad. Svuda se pričalo samo o tome.

Sadašnjost. 

Od tada je prošlo četrdeset i više godina. Naše društvo je doživjelo velike promjene. Previše bi bilo nabrajati šta se sve dogodilo u međuvremenu, ali možda je dobro napraviti i ovaj vid poređenja nekadašnjeg društva i ovog sada.

Sadašnjeg, u kojem je ubistvo vijest samo taj dan. Vjerovatno bi bilo ispravnije reći –  taj momemat dok se plasira vijest. Navikli smo se na rat i svakodnevna ubistva. Ali, kako smo se uspjeli naviknuti na ubistva u miru?

Bilo bi skoro nemoguće nabrojati sva ubistva koja su se dogodila u našem gradu od završetka rata do danas. Možda negdje u svojim glavama razmišljamo na način da se ubijaju kriminalci. Da su to njihovi međusobni obračuni.

Ali, ubijen je Denis Mrnjavac u tramvaju. Nije bio nikakav kriminalac. Bio je samo normalan srednjoškolac. Ubijen je i Amar Mistrić, samo zato što nije htio poslužiti pićem pijanog gosta. Živote su izgubili Vedran Puljić i Aner Kasapović samo zato što su navijali za svoje voljene klubove.

Nasilno prekinuta mladost

Kako to odgajamo svoju djecu? Kako je ubistvo postalo nešto sa čim nastavljamo sasvim normalno da živimo? Peče li savjest sve one putnike iz tramvaja kada znaju da je njihova reakcija možda mogla spasiti jedan nedužan život? Uopšte ne razmišljam o tome peče li savjest ubice.

Opširnije na portalu Al Jazeere:

Sarajevske ulice kao u američkim filmovima