Riječi koje se pamte: “Nema više moga tijela! Postoji samo duša koja živi za islam!”

Redakcija portala Akos.bA u narednom periodu objavljivati biografije 13 šehida pripadnika Mladih muslimana iz knjige Ismeta Kasumagića.

Kao uvodna napomena ovomo tekstu poslužit će nam ctat šehida Sejjida Kutba (obješen 1966.) koji je bio idejni vođa Muslimanske braće u Egiptu i koji je imao gotovo istu sudbinu kao 13 Bošnjaka članova Mladih muslimana:

”Zaista su naše riječi mrtve, sve dok ne umremo za njih, pa one ostanu žive među živima.”   

Sejjid Kutb  

Porijeklo

Omer Stupac je rođen 3. maja 1927. u Mostaru. Sin je Mahmuta i Šemse rođena Buljko. Imao je starijeg brata Muju i mlađeg Ahmu, te dvije mlađe sestre, Fatimu i Eminu.

Stanovali su u centralnom dijelu Mostara, u Cernici, u ulici Alipaše Rizvanbegovića, koju su komunisti preimenovali u ulicu Rade Bitange. U Cernici je i Stupčeva ulica, a i Stupčeva džamija. U toj džamiji se uz ramazan nije klanjao akšam namaz, ali je Omer išao svaku večer i ezanom označavao kraj posta, a onda išao kući na iftar. U ovoj džamiji je Omer okupljao djecu, a ako ne bi došao imam, stupio bi u mihrab, ukoliko se nije našao neko stariji.

Uz kuću u Cernici imali su posjed, na kojem su sad izgrađeni razni objekti. Još na nekoliko mjesta su imali posjede, a najveći u Ilićima. Tako je Omerov otac bio veleposjednik i bavio se voćarstvom i povrtlarstvom.

Školovanje

Omer je 1938. godine završio četiri razreda osnovne škole, a zatim četiri razreda građanske škole, nakon čega 1947. završava Trgovačku akademiju, sve u Mostaru.

Kad su počeli progoni i hapšenja pripadnika  Mladi muslimani pokreta, pomišljao je da se skloni, te da na  Beogradu upiše neki fakultet, ali je odustao od toga.

Zanimanje

Relativno kratko vrijeme je bio zaposlen u preduzeću “Bosnaplod” u Mostaru, kao pomoćni knjigovođa, a kasnije u Sreskom zadružnom savezu, pa u maju 1948. jedan mjesec u Upravi za izgradnju zadružnih domova kao evidentičar. Tražio je posao koji mu neće smetati u njegovim MM-aktivnostima. Kad je došlo do provale u Mostaru, on napušta Mostar 22. juna 1948, kada prestaje biti zaposlen sve do njegovog hapšenja 2. oktobra 1948.

Mladomuslimanske aktivnosti

Još 1943. je svojevoljno pristupio u Podružnicu MM-a, koja je tada bila u okrilju Udruženja Ilmije “El-Hidaje”. U toku rata posvetio se posebno ideološkoj izgradnji i nastojao je da okuplja djecu u džamiji.

U to doba je u Mostaru postojala tzv. “B”grupa u kojoj su bili: braća Salih i Omer Behmen, Nusret Fazlibegović, Omer Stupac i Teufik Velagić.

Po završetku rata ubrzo je mobilisan u vojsku. Od 25. februara 1945, prva nepuna dva mjeseca služi u Mostaru, a zatim odlazi na teren, gdje je bio u sastavu XII brigade u progonu četnika. Kad je obolio od tifusa, smješten je u bolnicu u Sarajevu. Iza toga se reformira XII brigada i on biva raspoređen u III brigadu Korpusa narodne odbrane, gdje je ostao do kraja 1945, pa kao učenik demobilisan.

Po demobilizaciji Omer 1. januara 1946. dolazi u Mostar. Dok je još bio u vojsci interesovao se da li se radi na obnovi MM-aktivnosti i saznao je da se privremeno radilo, jer su i neki drugi bili mobilisani, među kojima i Nusret Fazlibegović, kasnije njegov glavni saborac.

Nusret Fazlibegović i Omer Behmen su se poznavali sa Omerom Stupcem još iz djetinstva i bili su veliki prijatelji s puno međusobnog povjerenja i istih ideoloških pogleda.

Njih trojica, uz podršku Saliha Behmena kao starijeg, pokreću organizovan MM-rad, paralelno sa radom sarajevske grupe. Po hapšenju prve grupe u Sarajevu, marta 1946. i mostarska grupa prelazi u ilegalu. Svaki od njih formira posebnu grupu sa kojom radi. Stupac vrlo brzo formira prvu grupu, kojom je rukovodio, a u koju je uključio tri člana. Iza toga serijski osniva grupe od po 3 do 5 članova u Gacku, Nevesinju, Blagaju, Konjicu i Jablanici, a od Kajtaza preuzima grupu u Ostrošcu.

Formirao je posebnu grupu mladih. Forsirao je uključivanje članova sa sela i rad na selima.

Kao prvo, nove grupe prerađuju ranije napisanu, a sada dopunjenu temu “Kako ćemo se boriti”, kojom je obuhvaćeno pet ciljeva: ideološka izgradnja, uspostavljenje kolektiva, uspostavljenje islamske sredine, političko oslobođenje i ujedinjenje islamskog svijeta u jednu državu ili savez država, te uspostava islamskog poretka.

Do hapšenja su ostvarena samo prva dva cilja, a ostali i nisu bili planirani u dogledno vrijeme, nego samo kao vizija i daleka perspektiva.

Pokret MM postepeno jača, pa u šire rukovodstvo u Mostaru ulaze: Omer Stupac, Nusret Fazlibegović, braća Šalili i Omer Behmen, Teufik Velagić, Rušid Prguda, Smail Velagić i Mustafa Pužić.

Polovinom 1946. u Mostar dolaze Ismet Serdarević i Mahmut Jarebica, koji su bili članovi sarajevskog tzv. Vrhovnog vodstva, radi uspostavljanja veze sa mostarskim rukovodstvom, te da se dogovore o zajedničkom djelovanju.

Septembra ili oktobra 1946. dolaze iz Sarajeva Salih Behmen, koji je tamo upisao Višu pedagošku školu, i Mahmut Jarebica i dalje se mjesečno sastaju i izmjenjuju iskustva.

U jesen 1946. Ismet Serdarević odlazi u Zagreb na studije, gdje sa ostalim pripadnicima MM pokreta, a također studentima, formira zagrebačku grupu.

Glavno rukovodstvo je i dalje u Sarajevu, ali se stvara mladomuslimasnka osovina Mostar-Sarajevo- Zagreb. Najradikalnija je bila mostarska, a najliberalnija zagrebačka, dok je sarajevska grupa težila da bude najracionalnija.

Polovinom 1947. mostarska grupa insistira na dinamiziranju i proširenju pokreta, dok je sarajevska grupa potencirala značaj kvaliteta, a ne kvantiteta. Da bi se usaglasili stavovi, tada je došlo do proširenja rukovodeće grupe, koju su činili: Hasan Biber, Omer Stupac, Salih Behmen, Halid Kajtaz i Ismet Serdarević, a sjedište je ostalo u Sarajevu. Ovo je sada bilo zajedničko rukovodstvo cijelog pokreta. Ono je u tom sastavu djelovalo do sredine 1948, kada su uhapšeni Omer Stupac i Ismet Serdarević, a dopunjeno je tek na plenumu organizacije koji je održan 20. i 21. februara 1949.

Omer Stupac je sa Salihom Behmenom izradio Pravilnik MM, koji je donio u Sarjevo 1947. godine. On je sa Hasanom Biberom i Halidom Kajtazom prerađen i usvojen kao programski dokument

Značajno je napomenuti da se zbog stroge konspirativnosti bio zaturio ovaj Pravilnik, prije nego što je umnožen u više primjeraka. Tada je Omer Stupac po sjećanju ponovno sam napisao cio Pravilnik. Kad se kasnije pronašao originalni, skoro da nije bilo razlika među ova dva primjerka, toliko se Omer bio uživio u sadržaj Pravilnika, a time ujedno pokazao svoju izuzetnu inteligenciju i memoriju.

Omer Stupac učestvuje u izradi MM-zakletve i vrlo značajnog Proglasa. Pored ovoga, on intenzivno radi na prepisivanju materijala potrebnih za ideološku izgradnju.

Kao i ostali Omer je bio zagovornik potrebe učenja stranih jezika.

Uz sve, bio je pristalica naoružavanja, zlu ne trebalo, jer ne smije bošnjački narod biti goloruk ako dođe đo rata, a nakon sukoba SSSR-a i SFRJ, po objavi Rezolucije INFORMBIRO-a, očekivao se napad Sovjeta. Očekivan je i III svjetski rat. Pored naoružanja, naročito na selu, preporučivao je da se posjećuju razni kursevi, što je usvojeno kao zadatak. To su padobranski, jedriličarski, šoferski, radiotelegrafski, sanitetski i drugi kursevi, kojima bi se osposobljavalo za odbranu.

Bijeg i hapšenje

Sredinom 1948. godine došlo je do provale mostarske organizacije. Osjetivši da će biti uhapšen, Omer Stupac je 22. juna 1948. prvo pobjegao u Sarajevo, a zatim u Banjaluku. Na nekoliko dana odlazi u Beograd da bi se tamo eventualno sklonio upisom na fakultet, ali od toga odustaje. Razmišljao je o bjekstvu u inostranstvo, i o tome se savjetovao sa Hasanom Biberom i Ismetom Serdarevićem. Dogovoreno je da Stupac i Serdarević, sa još dvojicom, pokušaju preći granicu. Odlučili su da idu iz Zagreba preko Rijeke u Pulu, pa da po prelasku u Italiju otputuju u Egipat. Kolale su, naime priče, da se tamo nalazi Esad Karađozović, prvi među osnivačima MM-pokreta, te da se sa njim povezu i porade na animiranju MM-a u islamskom svijetu. Prethodno je Omer izvidio situaciju u Puli, a zatim je uz njega i Ismeta krenuo i Hilmo Ćerimović, kao poznavalac više starnih jezika, između ostalih i talijanskog, te Edhem Šahović, kao raniji potpredsjednik Podružnice MM za vrijeme rata. Još je odlučeno da ih prati Mahmut Cvijetić, kako bi mogao izvijestiti Sarajevo da li su uspjeli da prebjegnu u Italiju. Mislili su da se čamcem prebace noću, pod izgovorom da su zalutali, ako ih neka patrola presretne.

Bijeg nije uspio, pa su za pokušaj ilegalnog prelaska granice osuđeni Omer, Ismet i Hilmo na po sedam mjeseci strogog zatvora, a Edhem samo na tri, koliko je bio pod istragom, jer su ova trojica uspjela da zaštite Edhema, tvrdeći da on nije njihovo društvo. Uspio je i Mahmut da se povuče, a malo je falilo pa da i njega uhapse.

Nakon tri mjeseca rada u Brodogradilištu “Ugljenik” u Puli, ova trojica su prebačeni u radni logor Kajzerica kod Zagreba. Odatle su, nekoliko dana prije odsluženja kazne, aprila 1949, odvedeni u Sarajevo, gdje je već bila u toku akcija masovnog hapšenja. Omer je prokazan na neočekivan način. Naime, kada su vršeni pretresi i oduzimanje privatnih dućuna, tada je u jednom dućanu pronađen Pravilnik MM, kojeg je tu sklonio sin trgovca. Uhapsili su tog 16-godišnjeg mladića, pa kad on nije odavao od koga je dobio Pravilnik, maltretirali su i oca da nagovori sina na priznanje. Mali nije imao izlaza, pa je prokazao Omera Stupca. Kad su, pak, Omera uhapsili, doveli su mu na suočenje tog dječaka Omer je visio naglavačke obješen za noge. Kad je mali izjavio pred njim da ga je on zavrbovao u MM, ovaj ga je, onako viseći, pljunuo u lice, tvrdeći da laže, ne znajući da oni imaju čvrst dokaz-Pravilnik. Ovo je učinio da bi malog spasio, ali mu se činilo i da ga je tim postupkom unizio.

Torture isljeđenja

Omer Stupac je iz zagrebačkog zatvora prvo sproveden u Sarajevo, zatim u Mostar i opet nazad u Sarajevo. Pod istragom je bio vrlo čvrst i neustrašiv, pa su se nad njim isljednici posebno iživljavali, čudeći se tolikoj izdržljivosti. Njega su izmrcvarenog pokazivali drugima da bi ih zaplašili i naveli na kapitulaciju. Tako je danima visio u hodniku, sa puškom provučenom ispod koljena i vezanim nogama skupa sa rukama na leđima, a voda mu je kapala u nozđrve. Drugi put su ga vješali za jednu ruku i jednu nogu, treći put je naglavačke visio vezan ili nogu, a četvrti put je korišten sistem zvani “bindung” kojeg su Švabe koristile kao vojničku kaznu, a koja se sastojala u tome da se mučenik objesi za ruke vezane na leđima tako da samo vrhovima nožnih prsta dotiče pod. Svako od tih vješanja je trajalo po desetak dana, pored niza drugih masovnih sistema mučenja.

Sami isljednici su se čudili nevjerovatnoj izdržljivosti ovog hrabrog mladića, koji im je prkosio i kad su ga najviše mučili. Dobiva se utisak da su oni na njemu isprobavali koliko uopšte može ljudski organizam izdržati za obične ljude nepodnošljive torture.

Na sud je izašao donekle oporavljen, jer je za to spreman, ali mu je visila jedna ruka izglavljena i usahla od višednevnih raznih vješanja.

Omerov lik

Omer je bio vrlo energičan i principijelan, inteligentan i prkosan i nadasve neustrašiv. Prema mnogim, koji su prošli kroz surovu istragu, smatra se da se ovakav heroj ne javlja ni u sto godina. Evo nekih izjava o njemu:

– Nusret Fazlibegović je rekao za Omera: “Govorom svojim i izlaganjem i sugestivnom moći, znao je da kamen zapali”; Isto ovo su Omer Behmen i Munir Gavrankapetanović rekli i za Omera i za Nusreta.

– Munira Gavrankapetovića su na prvom isljeđenju pitali da li zna Omera Stupca, pa su mu rekli: “Omer je izdržao takve torture kakve bi rijetko koji čovjek podnio”.

– Teufik Velagić je u jednom svom intervjuu rekao: “Kad smo čekali ulaz u sudnicu, stajao sam preko puta Omera Stupca. Taj je uistinu bio neustrašiv. Zračio je mirom, sigurnošću i hrabrošću. I kad se neko takav sretne može se u njemu naći vlastita utjeha i samopouzdanje. Ako neko može uopće imati neki svijetli krug iznad glave, on ga je tog momenta u mojim očima imao”.

– Jedan od isljednika: “Ono što je izdržao Omer Stupac, ne bi mogao izdržati nijedan komunista’.

– Javni tužilac Enver Krzić navodi: “Svi su optuženi osim Omera Stupca izjavili da se kaju za počinjena krivična djela i obećavali da će se popravili”.

– U pauzama, u toku suđenja, Krzić je stalno provocirao Omera Stupca. Jednom mu je rekao: “Omere, ja ću za tebe proučiti Jasin”, a Omer nonšalantno uzvraća: “Ne zna se ko će kome!”

– U sudnici je svu krivicu preuzimao na se, pa mu Krzić dobacuje: “Nisi, valjda ti sam sve radio?!” A na pitanje Krzića: “Šta je htjela šačica vas? Zar ste se zanosili mišlju da možete srušiti komunističku vlast u Jugoslaviji?”, on odgovara: “Uz Allaha, dovoljan je jedan protiv nevjernika!”

Omer stoji iza Proglasa MM

Javni tužilac posebno ističe sadržaj Proglasa MM, kao glavnu inkriminaciju uperenu protiv “bratstva i jedinstva” jugoslovenskih naroda i narodnosti; Omer prihvata napisano kao svoje stavove. U Proglasu je između ostaloga rečeno:

– Oslanjati se na prijateljstvo Srba i Hrvata, danas ja ikada postalo jasno svakom našem čovjeku koji je imao bilo kakvih odnosa s njima, da je to najveća glupost i zavaravanje samog sebe i svoje zajednice. I jedni i drugi pokazali su nam dovoljno svoje želje i namjere i mi im pored svih uvjeravanja i dokazivanja o njihovoj dobronamjernosti, nikada nećemo povjerovati. Mi smo na to prinuđeni, tim više što nas i Kur’an, kao jedini vodič, na to opominje kad kaže: “Zar ćete vi prijatelje tražiti među nevjernicima…”

– Vidjeli smo i osvjedočili se da ime Srbin ili Hrvat ne predstavlja ništa drugo nego samo jedan plašt ispod kojeg se krije krst i oštrica sa idejom: “oboriti islam”.

Zamjerke hodžama i dervišima

Za hodže kaže da su oni neka vrsta sveštenstva, te da nastupaju kao stalež, što je u suprotnosti sa islamskim principima. A za derviše veli da su islam sveli samo na vjeru (ibadet), pa dodaje: “Kad bi islam bio samo vjera (ibadet), ja bih ga se prvi odrekao”.

Suđenje i presuda

Omer je vrlo odvažno odgovarao na sva pitanja u toku suđenja, izražavajući svoje uvjerenje, pri čemu ne misli koliko će mu se zamjeriti i koliki će to imati uticaj u odmjeravanju kazne.

Suđenje je počelo 1. augusta, a prvostepena presuda izrečena je 12. augusta 1949, koja je potvrđena 25. augusta na Vrhovnom sudu. Prva četvorica optuženih osuđena su na smrt strijeljanjem. Omer Stupac je bio četvrti. Ove presude je odredio CK Komunističke partije, pa je suđenje bilo fomalnost, a žalbe bespredmetne.

Kako su isljeđenja i torture vršeni i nakon presude, niko ne zna kako su izvršene smrtne kazne, niti se zna gdje su ubijeni zakopani.

Zadnje Omerove poruke

– Čim su sjeli na optuženičke klupe u sudnici, on je rekao Nusretu Fazlibegoviću i Ismetu Serdareviću, koji su sjedili do njega s desne i s lijeve strane: “Da se halalimo! To poručite i ostalima!”

– U toku suđenja je pohvalio Ejuba Hadžića, koji se izvrsno branio. Zbog toga ga je milicioner, koji je bio iza njega, udario nogom u leđa. Tada mu je Omer zaprijetio da ako bude i dalje tako postupao, da će javno reći da ga i na sudu fizički maltretiraju.

– Na kraju suđenja je pljunuo izdajnika Kemu Kurbegovića i ostalim osuđenim na robijanje ostavio u amanet da mu nikad ne halale.

– Po presudi izjavljuje sudijama i javnom tužiocu da se ni za šta ne kaje i da se nema kome niti se želi žalili. (ipak se, iz solidarnosti prema drugima, žalio).

– Pred bijeg povjerio je jednom prijatelju da se u podrumu njegove kuće nalazi njegovo skrovište kompromitirajućih materijala. Rekao je da se maskiran šaht nalazi ispod mjesta gdje je njegova nena na šiltetu sjedila. O tome ukućani  ništa ne znaju, a sada je preko toga izlivena betonska ploča i nije još skrovište otvoreno.

– Tužan  je bio njegov oproštaj s roditeljima, pri njihovoj zadnjoj posjeti. Otac je stalno plakao, a majka se hrabro držala. Oca je posebno pogodila njegova oporuka; “Ja sam unizio mladića koji me je prokazao, iako mi je želja bila da mu pomognem, pa molim vas da ono što bih od vas naslijedio, prepišete u njegovo vlasništvo!

Spomen na šehida Omera

Pored izvjesnih pisanih tragova o ovom hrabrom šehidu, društvena zajednica je ulici koja je u Sarajevu nosila naziv “Zadrugina” sada dala naziv Omera Stupca, kako bi se mladi pitali ko i kakav je bio ovaj naš velikan, te da nastoje biti neustrašivi borci za islam, slijedeći njegov primjer.

Rahmetullahi alejhi!

Preuzeto iz knjige: “Trinaest Mladomuslimanskih šehida”, autora Ismeta Kasumagića

Akos.bA