Liderstvo i menadžment

Recept za imanje i primanje

Piše: Ammara Šabić-Langić
 
Starica koja se kreće kao kakva mlada, u punoj snazi. Okretna, vesela, nikad ne miruje. Pitam je o djeci, o životu, o trenutnom stanju. Na sve odgovara:
„Elhamdulillah. ‘Ćeri moja, ne može se ćoravom dat’, ni gluhom reć’. Ćorav ne vidi, gluh ne čuje. A, bome, kad vidiš blagodati i čuješ blagodati, vazda je elhamdulillah. Tako ja prvo zahvalim Allahu Uzvišenom što nije gore neg’ što jest’, a moglo bi bit’. Onda zahvalim što sam Mu zahvalila, jer i to je blagodat.“
„Nano, jesi li imala težak život? Vidim, plaho si se povila. Je li od tereta? Boli li te?“
Priznajem, ovim sam htjela da joj se malo umilim, znajući da većina starijih žena voli da im se prizna teret i doprinos koje su ponijele  kroz život.
„Ha, ja tebe, dijete! Ima li života bez da se živi? Nema. Život je to. Živila, radila, nekad vukla, nekad zatezala. K’o i svak’. Da je bilo lakše, ne bi valjalo… ne bih sad znala koliko je lijepo ovo rahatleisanje.“
„Čuj, rahatleisanje…“,nasmijah se čudnoj konstrukciji.
„Šta ti je čudno? Mi smo nekad govorili svoj jezik, a vi sad pričate tuđi. Hajde, bitno da insani razumiju jedni druge, je l’ de?“
„Otkad je ‘rahatleisanje’ naša riječ?“
„Oduvijek! To ti je od turskog jezika. Kao i jastuk, i sahan, i kašika, i penđer… i škola je od turskog, znaš li? Haman je sve od turskog.“
„Pa, nano, nije turski naš. Naš je bosanski jezik.“
„Eto, jest’ srpski tvoj, i onaj drugi! I engleski, je l’ tako?“
„Nisam rekla…“
„Jašta ste! Sve ste vi rekli kad ste usvojili jezik, a s njim i adete. Ali, vi niste krivi. Nametnuli dušmani.Vazda ti je tako bilo, da s jezikom i adet uvedu. Sa’ ćeš ti reć’ da su i turski donijeli… a jest’ da jesu, al’ vala, i neka su! Nisu nam rekli ništa osim što je od islama. Mada, vidim ja i danas da ima kojekakvih natruha. Isto da narod ne može izdurat’ da je nešto neokaljano ćafirlucima. Nekad su oni naše preuzimali, a sad se mi pod njihove strehe uvlačimo…“
„Šta misliš, zašto je to?“
„Zaboravio insan na Allaha, pa zaboravio sebe. Ima u Kur’anu to, slušala sam ja vaz.“
“Ima. Uzvišeni Allah kaže:
I ne budite kao oni koji su zaboravili Allaha, pa je On učinio da sami sebe zaborave; to su pravi grješnici.(El-Hašr,19.)
Misliš da se to dogodilo, pa je narod smeten? Ili zaveden?“
„Mislim. Dok se znalo za Allaha malo više, nije bilo ovako sve teško. Stvari su se same po sebi odvijale. Tvoje je da započneš kako treba, s nijjetom dobrim, i radiš kako valja. Ostalo nije plaho do tebe. Allah dadne, sve se odvije. Učili su i nas, podučavali. Imali smo baška vazove za žene, baška za muškarce. Vas danas uče kako da se svađate.“
„Hehehe, nano, nemoj tako! Ti baš kao da nas, današnje ljude, nimalo ne voliš…“
„Gluho bilo! Meni je vas žao. Niste imali sreću da živite kao mi.“
„Šta pričaš, nano?“, upitah već pomalo s nelagodom od svega šta mi govori.“Svi se žale da je prije bilo teže, da mi sve imamo na dugme, a ti tako kažeš…“
„Je li ti iko rekao da je bilo lošije zato što je bilo teže?“ Jes’, radilo se više. Tegobnije. Bile su ljuće zime, a i ljeta su bila vrelija. Jašta neg’ je lakše traktorom neg’ konjem i plugom. Ali, bona, to je samo varanje! Danas upališ traktor, sutra vadiš iz zemlje otrovane onim dimom iz motora. Pa ti vidi je li to varanje! Bilo je tereta i muke, ali je bilo radosti i smijeha. Bilo je ljubavi. Bilo je hasreta. Danas sve na bujrum, što ne treba. A šta treba, nema bujruma. Tako su vas učili. Oti što kažu da nisi pismen ako ne znaš engleski.“
„Jesi li ti pismena, nano?“
„Za inat nisam, za oprave jesam.“
„Ima i to? Je li i to po turskom adetu?“
„Jok. Ovo je pravi bosanski. Ne smij se! Stvarno je tako. Išla sam ja u mejtaf i naučila arebicu. Poslije i latinicu. Učim u Kur’anu. Može li insan bit pismeniji?“
„Zašto onda kažeš da za inat nisi?“
„Za inat. Kad su kazali da se ne smije arebicom pisat’, jerbo je to, biva, mrtvo pismo… ja sam rekla da neću ni pisat! Šta im je, kao da su ljepše ove njihove kuke, od onih naših harfova, isto su nam ružice! Ne voli svijet svoje. Neka smo mi naučili latinicu. Neka se njome i vi služite. Ali, da mi volimo sebe, ne bi dozvolili da nam ijedno dijete bude a da ne zna arebicu.“
„Čekaj, nisi mi ispričala, zašto misliš da smo zaboravili na Allaha, i da smo zato zaboravili sebe? To mi nisi objasnila. Mogla bih ja ovako s tobom do sabaha ostat’.“
„Evo, reći ću ti samo jednu stvar. A tako je za sve. Svaki dan se kuka da se nema. Bona, u naš vakat , ustvari, u vakat mojih roditelja, a sjećam se i djedova… nije bilo tvornica. A svi smo imali posla. Radilo se više neg’ sad, i možda se imalo manje, ali nam više nije trebalo. Bili smo zadovoljni. Vi danas imate te điđe nekakve… dok tim điđama pohizmetite, nemate vremena da volite svoju djecu. Mi smo bili zadovoljniji sa neimanjem, nego vi sa imanjem. A sve što je insan zaboravio na Allaha. Jašta, kad zaboraviš Stvoritelja, kako nećeš stvorenje? Svi pričaju da bi voljeli da im se desi ljubav nekakva. A ne znaju da je ljubav ono što se daje. Isto kao zemlja, i insan rađa. Nema roda bez sjemena. Nema ploda bez njegovanja. Ovo sam htjela da ti ispričam: Imala sam ja maćehu. Umrla mi mati na porodu sa mnoom kad je bila hamila… Eto, sudbina. Dobra je bila ta moja maćeha, al’ ko maćeha… šta će, nije me ona pod srcem nosila. Imala je kćer iz prvog braka. Kad bi nama nešto spremila od one sirotinje, najbolje bi odvojila, spakovala, pa me poslala da kradom odnesem njenom djetetu. Eto šta je mati! Ja sam je slušala, nikom nikad nisam rekla. Znao je to babo, nije hatorio, ali je nju bilo stid, pa smo krile da ne bude bihuzur. Tako… trčala bih ja kroz njive. I preko nekakvog potoka. Toliko me bilo strah! Odnesem, pa kad se vratim, ona me onako zadihanu izmiluje, kose mi pomiriše, ruke mi poljubi, i dovu uputi: „Neka te, živa i zdrava bila! Vazda o sebi, nikad ničijeg hizmeta ne trebala! Neka te, imala da Bog da, ne znala gdje šta imala!“ Tako je dovu činila, nije jednom. Rahmet joj duši. Bome, i dan-danas; u koji god džep ruku spustim, nađem makar siće. U nekakvim ladicama, u knjigama Takvima, znaš li šta je to? Nemam ja pojma ko je to tu stavio. Ili mi pošalje neko, ili donese nečije dijete kakvu hediju. Ili mi je valjda bereket Allah dao, pa ja ne znam ni da šta potrošim, a vazda imam. Haman svaki dan sadake udijelim, makar marku. Odakle imam, pojma nemam. Hvala Allahu. To ti je recept za imanje. Sadaka, i dobro djelo da činiš. Da pomogneš muslimana. To ti je način da primaš, jer vidim ja da svi traže da prime nešto, a niko ništa ne daje. Pa, od koga će primit, kad ni drugi ne da, baš kao ni onaj ko čeka? Život ide ukrug. Isto kao Zemlja. Ako se prekine halka, sve kroz tu rupu ispada. To ti je recept. Da nisu ljudi zaboravili na Allaha, znali bi vrijednost sadake, znali bi da On to voli, pa bi Njemu ugađali. Tako bi i ne znajući sami sebi godili, jer bi na Zemlji bio red.“
Hvala Allahu da sam upoznala ovu nanu! Njen je nasihat lijek, a razgovor terapija istinom.[1]

 


[1] Priča je djelomično plod mašte autorice, temeljene na stvarnom iskustvu
 
islamomponosna.blogspot.com

Povezani članci

Back to top button