Muharem Štulanović: Problem šiijskog i haridžijskog djelovanja na našim prostorima još uvijek nije dovoljno prepoznat

Kako se iz samog naziva knjige da zaključiti ovo djelo je podijeljeno na dva djela prvi dio obrađuje nastanak i uslove pojave haridžija, vrijeme njihovog nastanka i razloge nastajanja, pominje Vjerovjesnikove,sallallahu alejhi ve sellem hadise, u kojima najavljuje i kudi njihovu izopačenost i devijantnost.

S obzirom da knjiga obrađuje dvije vrlo aktuelne teme, dvije frakcije koje su u svom izmjenjenom obliku „procvjetale“ u današnjem vremenu nanoseći nesagledivu štetu Islamu i muslimanima, a o kojima se na žalost malo ili nikako govori i zna, zamolili smo smo Dr Muharema Štulanovića, profesora na Islamskog pedagoškom fakultetu u Bihaću, jednog od recenzenata knjige za kratki intervju.

AKOS: Za koji period islamske historije se veže nastanak šiija odnosno haridžija?
Prof Štulanović: Što se tiče termina haridžizma i njihovog nastanka, terminološki se imenica havaridž, svojim preciznim značenjem, odnosi samo na one koji su ustali protiv tahkima, jer su oni, bili organizirana skupina koja ima izgrađene stavove i politička usmjerenja, te su jedino oni ostavili jasan ideološki i akidetski trag u historiji.
A što se tiče nastanka šiija ili preciznije šiija rafidija, to se vezuje za židova iz Jemena koji se zvao Abdullah b. Sebe’, a primio je islam u vrijeme hilafeta Osmana b. Affana i prema Taberiju koji navodi u svom Tarihu, obilazio je islamske pokrajine kako bi zavodio muslimane u zabludu. Njegovo djelovanje će vremenom dovesti do ubistva Osmana, r.a. U vrijeme Alije, r.a., ta izvitoperena ubjeđenja su doprla do njega i on se od njih ogradio i odrekao. Čak se spominje da je on spalio, pogubio Abdullaha b. Sebe’a koji je toliko zalutao da je tvrdio po nekim verzijama predaja koje su zabilježene da Alija, r.a., ima neka božanska svojstva.

AKOS: Šta je to što predstavlja ideologiju ova dva devijantna pravca?
Prof Štulanović: Opisujući svoj susret sa haridžijama kada su raspravljali, Ibn Abbas, radijallahu anhu, je kazao: „Ušao sam među ljude kojima nisam vidio slične u zalaganju, na čelima su im bili tragovi od sedžde, a na rukama ožiljci kao na koljenima deve. Odjeća im izblijedila i pogužvana, mršavi, a lica im umorna od ibadeta noću.“
Bili su poznati da mnogo poste, klanjaju, uče Kur’an, ali su prekoračili islamske norme i ušli u sferu fanatizma i ekstremizma što je dovelo do toga da se svojim shvatanjima, poput tekfirenja muslimana zbog velikog grijeha, suprotstavljaju temeljima islama. Neki od njih su čak išli dotle da svakoga ko počini bilo kakav grijeh, makar i mali, smatraju nevjernikom mušrikom koji će vječno boraviti u vatri.
Svojom sitničavošću, fanatizmom i ekstremnim ponašanjem u vjeri htjeli su zaraditi Džennet, ali ih je to skrenulo sa ispravnog puta.
Što se tiče drugog termina (šiije/rafidije) Ibn Tejmijje smatra da su oni koji se nazivaju šiijama svoja vjerovanja preuzeli od perizijanaca, bizantinaca, grka, kršćana, židova i drugih, sve su to pomiješali i složili današnji šiizam. Ibn Tejmijje smatra da se na taj način obistinila najava Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, da će ovaj ummet slijediti prijašnje narode i da se to ostvarilo u slučaju ovih koji se nazivaju šijama.
Neprijatelji islama koriste šiijska uvjerenja u borbi protiv muslimana i islama. Šiije su, činjenica je, bili najbolje oruđe u rukama neprijatelja islama, a šiizam je bilo najsigurnije sklonište svakom podlom nevjerniku koji je želio nanijeti zlo islamu. Stranice islamske historije pune su primjera šiijskih zavjera, izdaja, saradnje sa neprijateljima. Od najvažnijih razloga takvog njihovog ponašanja je njihovo uvjerenje da vladari muslimana nisu legitimni vladari, nego da je legitimna samo vlast Mehdija Očekivanog, koji je, prema njihovom vjerovanju, nestao prije više od jedanaest vijekova, a neprijatelji islama su to iskoristili.

AKOS: Koliko je po Vašem mišljenju važno baš sada govoriti o ovome?
Prof Štulanović: Ove dvije devijantne grupe su dvije velike fitne koje pogađaju islamski svijet – od njegovog nastanka do danas – u različitim oblicima, a sada u aktualnom trenutku prijete njegovom globalnom savremenom uništenju. Podijelile su i rascijepile islamski svijet od samog njegovog nastanka i početka, a trenutno su najlatentnija opasnost islamu i ehlisunnetu u vidu neoharidžizma i neošiizma.
Usuđujemo se reći da su ova dva problema, ili ove dvije skupine, u zadnjim dekadama razorili ili kumovali uništenju i potpunoj civilizacijskoj devastaciji nekoliko islamskih ehlisunnetskih država (Afganistan, Irak, Sirija pa i Jemen…), uzrokovali su, direktno ili posredno, njihovom vjerskom, civilizacijskom i ekonomskom kolapsu, od kojeg će se teško ikada oporaviti, a trenutna su direktna prijetnja Turskoj, zemljama Golfa i posebno Saudijskoj Arabiji.

AKOS: Mislite li da neoharidžizam i neošijjizam imaju plodno tlo u bh prostoru?
Prof Štulanović: Bez obzira na geografsku, pa i jezičku i neke druge barijere ta fitna je prenešena, presađena i u naše društvo, zalijevana pogodnostima koje su im donijeli agresorski rat i genocid kada se desila potpuna otvorenost i nezaštićenost našeg društva; u takvim uvjetima njihova klica je proklijala i već počela davati gorke plodove. Najmanje što bi bosanskohercegovačka ulema i intelektualci trebali uraditi jeste da objasne i skrenu pažnju na ove krajnje opasne izopačenosti kako bi se opasnost mogla prenebregnuti i društvo spasiti pogubnih posljedica. Ova knjiga je upravo meritoran izvor za to.

AKOS: Koliko bh muslimani znaju o ove dvije opasne frakcije?
Prof Štulanović: Problem terorizma i metodologije tekfira prepoznat je u BiH, reguliran i normiran u jednom najizrazitijem, praktičnom segmentu te je donesen Zakon o odlasku na strana ratišta, mada se ne zna dovoljno o ovom fenomenu i miješa se ili zamjenjuje sa vehabizmom, selefizmom i td., i zbog toga je ovakav jedan izvor kao spomenuta knjiga neophodan da se pobliže upozna sa tom ideologijom i opasnošću.
Međutim, problem šiijskog djelovanja na našim prostorima još uvijek nije dovoljno prepoznat od društva kao opasnost u našem ehlisunnetskom ambijentu, iako smo imali nekoliko jako frustrirajućih vjerskopolitičkih incidenata koje su oni izazvali. Događanja vezana za djelovanje bosanskih šiija ne iznenađuje one koji znaju istinu o šiijama, kao skrivenim, podmuklim i opasnim neprijateljima ehlusunnetskih muslimana, koji su ih napadali onda kada je bivalo najteže i najopasnije za islamski ummet.Glavna odlika njihovog djelovanja je da skrivaju svoju namjeru od ehlisunneta kroz tkzv. tukju, prikazujući se istim kao i vjernici ehlisunneta, a prikrivajući svoju istinsku mržnju prema njima.
Kome u primjeru Sirije nije bilo jasno ko su šiije, u odnosu na ehlisunnet, valjda će biti jasnije u BiH, nakon što su bez uvijanja – iako je inače njihova, osnovna, skrivena taktika tukja (pretvaranje, prijetvornost) – napali zadnje što se može napasti od ehlisunnetskog islama, a to je Kur’an, prvi, temeljni izvor vjere kojeg su proglasili, patvorenim, neoriginalnim i neautentičnim. I kada su se javili istaknuti intelektualci IZ u BiH da na kulturan, civiliziran način objasne pogubnost takvih nebuloza u našem muslimanskom ehlisunnetskom miljeu, jasno su stavili do znanja preko medija da se ne boje reakcija Islamske zajednice i izrekli su teške, nesuvisle uvrede našim vjerskim autoritetima, što je dokaz njihove očite tekfirske ideologije u kojoj nikoga od ehlisunneta ne štede pa makar bio najumjereniji, naravno ako se ne slaže sa njihovim pogrešnim stavovima. Ovim je pala i posljednja krinka koju su nosile šiije i njihove pristalice u BiH.

AKOS: Nedavno je svjetlo dana ugledala knjiga dr Alija Muhammeda Es-Sallabija koja se bavi upravo ovom tematikom i koja metodom srednjeg puta,vrlo argumentovano govori o ovom problemu, koliko je važno da knjige sa ovakvom tematikom budu publikovane i na bosanskom jeziku?

Prof Štulanović: Knjiga, Alije Muhammed es-Sallabija, Šiije i haridžije na vagi ehlisunneta vel-džema’ata, zbog iznimne važnosti teme koju obrađuje, metodologije i stila umjerenog srednjeg puta kojim se služi u predstavljanju ovog problema, pojavljuje se u prijevodu na našem jeziku kao dragulj, prepoznat kao takav od nosioca projekta prevođenja i objavljivanja, a koji bi se trebao naći, po mom mišljenju, kao referentni izvor i kao literatura, na našim islamskim obrazovnim ustanovama, posebno na fakultetima gdje se izučavaju predmeti savremenih ideologija i zabludjelih sekti.
Zbog svega ovoga što smo napomenuli, knjigu, Ali Muhammed es-Sallabija, Šiije i haridžije na vagi ehlisunneta vel-džema’ata, toplo preporučujemo bosanskoj društvenoj javnosti, a intelektualnim krugovima i islamskim obrazovnim institucijama i fakultetima savjetujemo da je uzmu kao referentnu, naučnu, stručnu literaturu kod izučavanja predmeta savremenih ideologija i zabludjelih sekti.

Na samom kraju predstavljanja ove knjige, a uz preporuku da se svakako u Vašoj kućnoj biblioteci nađe ova iznimno vrijedna knjiga samo kratko podsjećanje, neprijatelji islama i sljedbenici raznih devijantnih pravaca iskorištavaju naivnost i neznanje ljudi koji su podobni za upadanje u fitnu. Zatvorimo vrata ovakvim pokušajima upotpunjujući svoje znanje, iščitavajući literaturu koja sadrži referentne izvore i zagovara metod srednjeg puta.

Za Akos.ba pripremila i razgovarala: Velida Olovčić