Priča za djecu: Dova

Dok je učiteljica četvrtog razreda naširoko objašnjavala sve o voću: njegovom izgledu, boji, okusu, Tajra je brzim potezima na listu bloka završavala bojenje jabuke. Posljednje u nizu. Išćekivajući zvono za kraj časa, samo je razmišljala o Jahji skupljajući hrabrost da ga pita šta ga mući. Primjetila je da se već dva dana ponaša čudno. Dječak koji je na svaki razgovor u razredu imao opasku, koji je rijetko sjedio na svom mjestu i uvijek zbijao šale i nasmijavao drugove sada je bez riječi sjedio i nekako odsutno buljio u tablu i učiteljicu. Iz razmišljanja je trznu glasno, dugo zvono za kraj drugog časa. Brzo je preklopila blok i krenula prema trećoj  klupi u prvom redu. Nije željela da joj ni sekunda petominutnog odmora uzalud promakne.Nadala se da neće biti mnogo primjećena kako bi mogla, u približnom miru u košnici od razreda,  porazgovarati sa svojim drugom. Na njenu sreću djeca su pohitala do toaleta da peru ruke od silnih boja i rada sa njima.

-Selam Jahja, kako si?

Podigao je polahko svoje krupne smeđe oči prema njoj i nezainteresovano rekao:

-Selam! Dobro sam.

-Šta se dešava s tobom? Je li sve u redu?-Tajra je bila direktna.

-Nije ništa.U redu je,-ovoga puta borba hrabrog dječaka da ne zaplače ga je odala i potvrdila Tajrine sumnje da se ipak nešto događa.

-Jahja, pitam te kao tvoja drugarica. Ja vidim da nisi dobro i da nešto nije u redu. Možeš mi reći slobodno, ja bih ti pomogla ako mogu?

-Ne možeš Tajra, ne možeš. Niko ne može!…. Mama mi je u bolnici. Odveli su je prije dva dana i još ne znaju šta je. Brinem se mnogo. I molim te ne govori nikom, ne mogu da pričam o tome. Molim te!

-Žao mi je. Ne brini neću nikome reći. Želim da tvoja mama što prije ozdravi i da se vrati stari Jahja. Nego, jesil ti tražio pomoć od Onoga koji zna šta joj je?

-Ne znaju šta joj je, rekao sam ti! I od koga  da tražim pomoć? Ja sam još samo dijete.

-Zar ti mama nije pričala da uvijek tražimo pomoć od Onoga koji nam Jedini uvijek, ama baš uvijek može pomoći?

-Tajra! Nekada baš znaš biti naporna. Babo je zabrinut, nana brine o malom bratu, ja se navečer pravim da spavam kako bih čuo razgovor odraslih o mami. Kažu da nije dobro i da doktori ne znaju šta je. Sve bih učinio za svoju mamu, ali ja sam samo dijete. Sad me pusti na miru, obećala si.

-Vidim ja da ti nemaš pojma o čemu ja pričam, ali ću ti objasniti na velikom odmoru. Ok?

Zvono je oglasilo početak trećeg časa. Tajra se polagano spustila na stolicu i uronila u misli. Nije moguće da Jahja ne zna za dovu. Tu čarobnu formulu za ispunjavanje svake želje. Tajra, iako još mala već je godinama koristi. Čim je čula prvi put svoju mamu kako od nane traži jednu dovu za nju da uspješno položi ispit upitala je o čemu se radi. Danima joj je majka objašnjavala šta je dova. Njenu smisao, način na koji se upućuje, a prije svega o Onome kome se upućuje. Milostivi Allah je Stvoritelj cijelog svemira, nebesa, Zemlje, ljudi i životinja. On upravlja svim živim i neživim bićima i stvarima. Jednostavno On sve može i njemu nije teško ni mrsko da udovolji i ispuni želju onome koji ga moli. Tajra je u poćetku koristila dovu za neke bezazlene stvari poput nove lutkice, omiljenog ručka te željene  haljine, ali kako je rasla njene molbe upućene Gospodaru su bile sve ozbiljnije. Sada moli za zdravlje svoje porodice, za pamet, za svako dobro  i ono što je njoj posebno drago moli Allaha da riješi brigu onima koji su u tuzi. Čim bi saznala da je nekome nešto teško u osami kutka svoje sobe molila bi za njega. To joj je efendija u mektebu objasnio. Rekao je da se dova čovjeka za njegovog brata ili sestru u vjeri ne odbija i ako je iskrena Allah je uvijek primi.

Napokon je zvono, ponovo glasno, označilo početak velikog odmora. Tajra je prebacivši ruksak preko ramena pohitala prema Jahji i tražila neko mjesto da na miru porazgovaraju. Za divno čudo klupa ispod starog hrasta u uglu dvorišta je bila slobodna. Sjeli su i Tajra duboko udahnu te pohita da u što kraćem vremenu, ali s razumjevanjem prenese svoje znanje i iskustvo s dovom. Jahja je u početku teško pratio, ali s vremenom je počeo klimati glavom i postavljati podpitanja što je Tajru ohrabrilo da nastavlja dalje, da bi na kraju kao na nekom nastupu paradno rekla:

-Jahja, dova je jednostavno ‘magija’!

Do kraja nastave svaki momenat su koristili za dalji tok razgovora pa i putem do kuće. Tajra je otkrila drugu trenutak kad je shvatila za šta je najbitnije u životu da  Allahu upućuje dovu.

-Silno sam željela jednu lutkicu koju sa vidjela u gradu u izlogu dok sam šetala s mamom. Danima sam molila Gospodara da mi je mama kupi. Moja dova do tada nikada nije bila iskrenija i jača. I jednog dana mama je nazvala babu u suzama i zamolila ga da dođe po nju kako bi je odveo u bolnicu. Naime, mama je taj dan htjela da me iznenadi sa baš tom lutkom i dok je prelazila cestu zapela je na nešto, pala i strašno uganula nogu. Mjesec dana je bila na bolovanju. Ja sam tada shvatila šta je važnije i najvažnije u životu. Zdravlje i sreća svih onih koje volim.

-Pa zar više nisi željela tako neku igračku?-upita Jahja

-Jesam. I dovila sam još mnogo puta za tako nešto slično, ali bih uvijek na kraju dodala ‘ako je to dobro za mene’. I onda ako mi se dova ne ispuni nisam bila tužna jer sam bila sigurna da to nije bilo dobro za mene,-ponosno mu objasni Tajra.

Kada su se rastajali kod Tajrine kuće dogovorili su se da će mnogo doviti  Allahu za zdravlje Jahjine mame i da će  zamoliti i ostale ukućane da im se pridruže.

Do kraja sedmice nije bilo nikakvih novih vijesti o zdravlju Jahjine mame. Jahja je bio mnogo tužan jer doktori nisu dopuštali da je posjeti pa je mnogo poželio, ali nije odustajao od dove. Ni on ni Tajra.

U nedjelju ujutro dok se Tajra spremala da krene na mektebsku pouku neko je dugo pritisnuo zvono na vratima, a zatim i zalupao na ista. Kada je Tajra otvorila  vidjela je Jahju i neopisivu sreću na njegovom licu.

-Tajra, Allah nam je primio dove. Sve si bila u pravu. Mama je dobro, danas idem da je posjetim. Kažu da je bila samo jaka upala slijepog crijeva i da su je jučer operisali. Nekako je to doktorima promaklo i mislili su da je nešto mnogo ozbiljnije. Ali mi znamo da  Allahu ništa ne promiće. Tajra hvala ti. Dok sam živ ovo ti neću zaboraviti i stalno ću Gospodara moliti za tebe.

Tajra se samo zadovoljno smješkala. I ona je bila presretna zbog drugove sreće, ali za to ona nije bila zaslužna već Onaj koji je primio njihove dove i izliječio Jahjinu mamu.

-Hvala  Allahu, Jahja. Ne znaš koliko mi je drago. A sada idemo u mekteb, imaš ti taman toliko vremena do posjete mami. A kako ćemo se  Allahu najbolje zahvalite nego da posjetimo  Njegovu kuću i učimo o din Islamu. Rekla sam ti: „Dova je mu’minska magija.“

Za Akos.ba piše: Zilha Ramić