Vi ste ovdje
Home > Duhovnost > Poučne priče > Priča o Zejneb iz Užica

Priča o Zejneb iz Užica

Ovaj put nećemo do Užica. Ostat ćemo na prelijepim predjelima Zlatibora, gdje se kanimo sresti s arhitekticom u penziji Zejneb (Zaynab), rođenoj u Užicu, a stalno nastanjenoj u Beogradu. Ona je prije tri godine ušla u islam i uzela ovo lijepo ime. Možda je i među užičkim muslimankama koje su prije 157 godina pjevale o Užicu bila neka Zejneba

Piše: Bajro PERVA

Dok Fahrudin Metiljević i ja ulazimo u Srbiju iz smjera Višegrada, odnosno Dobruna, razmišljam o imenima naših gradova, sela, naselja, rijeka, planina. Na nekom dvadesetom kilometru od Sarajeva naišli smo na mjesto Mokro, a na vratima Srbije smo u Mokroj Gori, podno istoimenog planinskog proplanka. Prolazeći kroz bosansko Mokro, ne plaća se putarina za ekologiju, a kroz Mokru Goru plaća.

Ima toponima mjesta koji se ponavljaju u našoj zemlji, a i u zemljama iz susjedstva. Samo u Bosni i Hercegovini ima dvadesetak naseljenih mjesta koja se zovu Gračanica, a samo je jedno od njih gradsko naselje Gračanica. Ima ih i u Srbiji, Hrvatskoj, Crnoj Gori, na Kosovu. Slično je i s mnogim drugim toponimima.

Penjemo se na plato Zlatibora. Ova živopisna visoravan, a pogotovo putokazi koji vode na područje Tare, tamo prema Bajinoj Bašti, asociraju me na septembar 1862. godine, kada je i posljednji musliman iz Užica bio protjeran iz ovog u to vrijeme jednog od najrazvijenijih i najljepših gradova na Balkanu. Historičari su zabilježili da je tada protjerano približno 3.700 muslimana iza kojih su ostale 723 kuće s brojnim baščama i voćnjacima.

Nikada se neće tačno znati koliko je muslimana u to vrijeme živjelo u Užicu. Joakim Vujić u svom Putešestviju navodi da je u Užicu 1826. godine bilo 1.200 muslimanskih kuća, 20 džamija i 80 srpskih kuća, dok engleski putopisac Andrew Archibald Paton navodi da je Užice 1834. godine imalo 3.500 muslimanskih i 600 srpskih kuća, a Vladimir Karić piše da je u Užicu 1844. godine bilo 3.697 muslimana i samo 707 Srba.

Još dok su prognanici bili u dugačkoj i tužnoj izbjegličkoj koloni, gorjele su njihove kuće, njihove džamije, njihove tekije, njihova imanja, njihovo Užice. Dvadeset osmog septembra 1862. godine protjeran je i posljednji musliman iz ovog grada. Odredište im je bilo sjeveroistočna Bosna, Zvornički sandžak, a mjesto na kojem su kod Bajine Bašte prelazili Drinu zvalo se Krivi Vir. Kolone iseljenika osiguravala je srpska vojska. Neki od vojnika vrijeđali su iseljenike, drugi su ih žalili, pa je na jednu takvu uvredu iseljenik Husein-beg Kavadarević rekao: “Ako vam je, biva, car dao da nas s naših ognjišta krećete, nije dao da nas u obraz dirate, a obraz je poštenom čovjeku preči i od samog života.”

I kao da mi u ušima odzvanja jedna od najtužnijih pjesama koju su, kako su zabilježili historičari, okupljene u centru Užica, plačući, obuzete bolom, ali i ljudskim prkosom, kroz suze i plač, podižući prkosno glave i poglede, muslimanske djevojke glasno zapjevale:

Oj, Užice, mali Carigrade!

Dok bijaše, dobro ti bijaše!

Kroza te se proći ne mogaše

od ćošaka i od čepenaka,

od dućana i od bazerđana,

od momaka i od devojaka,

od sumbula i od karanfila.

Ovaj put nećemo do Užica. Ostat ćemo na prelijepim predjelima Zlatibora, gdje se kanimo sresti s arhitekticom u penziji Zejneb (Zaynab), rođenoj u Užicu, a stalno nastanjenoj u Beogradu. Ona je prije tri godine ušla u islam i uzela ovo lijepo ime. Možda je i među užičkim muslimankama koje su prije 157 godina pjevale o Užicu bila neka Zejneba.

Budući da je narušenog zdravlja, u posljednje tri godine dobar dio vremena provodi na platou krasnog Zlatibora. Prijatno sam iznenađen koliko je na ovoj srbijanskoj planini nastalo novih turističkih naselja i objekata. O njihovoj arhitekturi moglo bi se diskutirati. Međutim, sudeći i po ovome što vidimo u prolazu, velik broj ljudi iz Srbije i iz drugih zemalja odmara ili samo vikenduje na nekoj od destinacija na ovoj planini.

Susret sa Zejneb zakazujemo u jednoj od tamošnjih slastičarnica. Znak prepoznavanja njen je invalidski štap. Godinama se liječi od multiple skleroze, a štap joj dođe kao pomoćno sredstvo za hodanje.

Nakon upoznavanja, uz kahvu, Zejneb nam govori o svom životu. Evo dijela njene biografije.

Rodila se 28. februara 1958. u ondašnjem Titovom Užicu, u kojem je završila osnovnu školu i gimnaziju. Otac joj je bio hirurg, majka nastavnik fizike, brat profesor na Medicinskom fakultetu. Diplomirala je na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu 1985. godine, a četiri godine poslije se udala. Nije imala djece. Zvanično je bila zaposlena na raznim mjestima. Prve simptome multiple skleroze osjetila je u decembru 2006, a dijagnozu je dobila 2012. godine. Kazat će i ovo: “Kod lekara nisam bila tri godine, ali sam sama sebi izlečila: depresiju, anksioznost i astmu. Elhamdulillah!”

Ove tri posljednje godine njenog života bile su sudbonosne i kad je u pitanju njena duhovnost. U razgovoru će podvući: “Bila sam ateista, a u islam sam ušla 25. juna 2016. godine. Ja sam ušla u islam, a nisam prešla na islam. Islam je moja prva i jedina vera. Pre oko dve godine počela sam da pišem poeziju. Živim, elhamdulillah, i verujem u bolje sutra, inšalah.”

Na pitanje šta je motiviralo da uđe u islam, odgovorila je: “Moja iskrenost je bila uzrok moje želje da pronađem realnost. Dugo nisam znala kako da je nađem, gde da je nađem. Allah me je vodio do onoga koji mi je rekao kako. U svetoj knjizi Kur’anu sve se shvata i bukvalno, ali i mnogo više iznad bukvalnog. Sve zavisi od onoga za šta smo sposobni. Kada spoznate Allaha, više nikada niste sami, više nikada strahovi ne gospodare vašim životom. Više se ne osećate odbačenim, a taj osećaj vodi u smrt. Vi konačno pripadate Allahu. Sav život se menja. Uvek Ga molim da me blagoslovi, da je svaki dan u mom životu po Njegovoj svetoj volji.”

S posebnim ushićenjem ispričala nam je da je ove godine pored ramazana postila i dva mjeseca prije, kao i dobar broj vremena svaki ponedjeljak i četvrtak. S postom kani nastaviti i kad se vrati u Beograd. Nastavit će postiti ponedjeljkom i četvrtkom. Obrazlaže to ovako: “Post između ostalog jača volju, a jaka volja preduslov je uspeha u svakom pogledu. Učila sam mnogo. Jedna od teških lekcija mi je bila strpljenje, a Allah voli strpljive. Zbog bolesti, molitve obavljam sedeći. Molim Allaha da mi da još više snage da jednom to uradim kako treba. Sve bliže i bliže sam tome.”

IZ ZEJNEBINE POEZIJE

I dok je ulazila u islam, i dok se liječila na zlatiborskoj zračnoj banji, osjetila je potrebu da piše. Potekli su stihovi kao kapi vode iz nekadašnjih užičkih šadrvana. Nastajale su pjesme. Neke od njih donosimo.

Otkrij mi tajnu

Otkrij mi tajnu

kiše nebeske

da li to njome

spiraš tuge

da l’ brige

il’ odnosiš snove

otkrij tajnu

pogledu mome.

O, Bože,

je l’ ova kiša

milost Tvoja

kojom daruješ

dignute ruke

i livadu u cvatu.

Želim da ti poklonim

Želim da ti poklonim

Oblaka jedan deo

Mesec sasvim ceo

Svilenu nit

Odavde do tamo

Da spoji sve što smo hteli

Jasmin beli

Zreo maslačak

Senku zvezde što pada

Što sija kao poslednja nada

Pokloniću ti iglu

Udeni tu svilu

Da njome zakrpimo

Raspuklu želju

Poderano vreme

Da probodemo sve sumnje

Pa da nižemo đerdan

Od malo tebe pa malo mene

Do u beskraj

Ali to je život

Odlasci, dolasci

Bljesak munje

Između si sam

Što traje najduže

Svikneš, ćutiš

Podigneš ruke

Kažeš

Hvala Bogu na svemu

Laste će se vratiti.

Dok smo se Fahrudin i ja vraćali u Bosnu i Hercegovinu, stigla je Zejnebina poruka u kojoj se još jednom zahvalila na našoj posjeti, stidljivo priznajući da je u početku, dok nas nije upoznala, imala malu dozu nepovjerenja. Poselamila je Sarajevo i poželjela da makar još jednom dođe u ovaj prelijepi grad.

Stav.ba

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top