Slijepi vodič: Zapis sa putovanja u Albaniju
Ibn Batuta je kazao: „Putovanja vas prvo ostave bez riječi, a onda vas pretvore u pripovjedača.“
Putovanja nam donose nova iskustva i mnogo novih lica koja najvjerovatnije u drugim okolnostima nikada ne bi ni sreli. Svako od njih ostavi trag u našim životima. Doduše, nekih se radije ne bi ni sjećali, dok nam drugi ugriju srce i izmame smiješak kad god na njih pomislimo.
Bio je kišan i tmuran dan. Prijateljice i ja smo imale samo dva sata u Tirani, do polaska autobusa za Sarajevo, da obavimo namaz i jedemo. Edhem-begova džamija nije bila u funkciji zbog restauracije i mi smo kružile po Skender-begovom trgu ne usuđujući se da krenemo u bilo kojem pravcu zbog manjka vremena.
Pitale smo nekoliko prolaznika, ali nismo imale sreće. S nekima se nismo mogle sporazumjeti, dok drugi nisu imali pojma gdje je najbliža džamija.
Odjednom spazismo kako sredinom trga prolazi dedo i to s bjelokapicom. Iako poprilično pogrbljenog tijela i oslonca na štap, starac je imao brzi tempo hoda. Gotovo smo vrisnule od sreće i pohitale prema njemu. Stigla sam prva i nazvala mu selam. Podigao je pogled prema meni, ali me nije pogledao i odgovorio mi je na selam. Moje drugo pitanje je bilo da li razumije bosanski jezik i kada je rekao da razumije, poskočila sam radosna. Rekoh mu da smo iz Sarajeva i da tražimo džamiju da obavimo namaz. Bilo mu je drago što to čuje. Lice mu je dobilo neki dodatni sjaj, a usne razvukle u blagi osmijeh.
-Hajde, idemo! Ja sam upravo krenuo na ikindiju.
Pratile smo ga nekih desetak minuta do džamije koju vjerovatno same nikad ne bi našle, jer je bila skrivena između zgrada. Od dede smo saznale da je u Sarajevu bio davne 65. godine. Da je dugo godina radio u Skopju i tu naučio naš jezik. Usput smo iskoristile i da ga pitamo za halal hranu na što nam je rekao da će nas on odvesti do restorana. Pred samu džamiju nam kaza da ima 82. godine i da je već odavno slijep, ali već petnaest godina dolazi u džamiju na svaki vakat.
Kako smo samo ostale bez riječi!!! Vrati mi se film njegovog prvog pogleda prema meni. Zato me nije pogledao, već je samo podigao glavu prema glasu odakle je dolazio.
Džamija nam je pružila pravo osvježenje poslije napornog puta, s obzirom da je ženski dio u potpunosti bio odvojen i zaseban. Poslije namaza, dedu smo sačekali ispred ulaza, gdje ga izvede neki mladić. Unatoč sljepoći odveo nas je do restorana gdje smo čuli još mnoštvo zanimljivih životnih priča. Dedo je bio u braku dvadeset godina i to bez djece. Razveli su se i oženio je drugu ženu koja mu je za tri godine rodila tri djevojčice. Jedna od njih je hafiza Kur’ana, druga je na studijima u nekoj islamskoj zemlji, dok je treća udata i ima djecu.
Vrijeme je proletilo brzo, ali mi smo bile ispunjene posebnim halom i energijom za dalje. Bile smo svjesne da nam je dedu samo dragi Allah poslao, a očigledno i nas njemu, da ugrabi koji sevap i da ispriča svoju priču. Čudno i zanimljivo je bilo da smo imale slijepog vodiča. Podsjetio nas je na ajet:
„Oči nisu slijepe, već srca u grudima.” (El-Hadž, 46.)
Uistinu vjernička srca se prepoznaju, jer tek kad smo sjele u autobus sjetile smo se da nismo dedu upitale za ime, niti smo se mi predstavile njemu. Divno je kazao Rumi:
„Imena nisu važna. Ruža bi mirisala i kad bi se drukčije zvala.“
Kišni dan i Tirana je ostala iza nas i to u najljepšem mogućem sjećanju. S dedom smo se slikale i rado bih to nurli lice svima pokazala, ali ipak nemam izun i neka ga u našoj arhivi. Da mu Milostivi podari Svoju nagradu i podigne deredžu radi njegovog hizmeta, rastanak sa dunjalukom lahkim, a susret s Gospodarom radosnim. Amin!!!
Za Akos.ba piše: Zilha Ramić
