Islamske teme

Neki pokazatelji (ne)iskrenosti u davanju sadake

Pored ahiretske nagrade kojoj se vjernik raduje zbog davanja sadake, svaki musliman pa i nemuslimani barem jednom u životu osvjedočen je tim da mu je Uzvišeni Allah višestruko nadoknadio ili ga spasio nekih nedaća upravo zbog sadake.

Vrijednost davanje sadake ili dobrovoljnih priloga je neizmjerno velika, te se stalno treba podsjećati na njenu vrijednost i čupati se iz osjećanja koji pripomažu da čovjek bude stisnute ruke. S jednog aspekta konstantno sebe i druge moramo podsjećati na vrijednost i veličinu sadaka, a s drugog pak aspekta pri davanju sadake ili nakon toga treba paziti da ona bude i ostane iskrena. Čovjek iskrenost u davanju sadake može čuvati više desetina godina pa kada se desi određeni događaj pozove se na to svoje davanje sadake, kako bi istakao svoju ličnost, kako bi ostvario neku dunjalučku korist ili kako bi tražio hvalu. Napisati ćemo samo neke aspkete koji ukazuju na (ne)iskrenost prilikom davanja sadake:

Prvi aspekt koji želimo istaći jeste da ne treba očekivati pohvalu nakon date sadake. Ne samo da je riječ o nekoj vrsti diplome, zahvalnice (što je lijepo nekom pokloniti kako bismo opravdali ono što radimo i podstakli da se to nastavi u budućnosti) i slično tome, već i kada nekoj siromašnoj osobi dadnemo novac ili hranu. Desi se da čekamo hoće li nam ta osoba reći hvala ili da te Allah nagradi ili da nas ta osoba pohvali i slično tome. Ako bi se desilo da nam se osoba ne zahvali ili nas ne pohvali ne trebamo da budemo ljuti zbog toga ili da sami sebi kažemo: „neću nikada više dati, ni hvala ne zna reći“.

To je jedan od pokazatelja neiskrenog odnosa prema dobrovoljnom davanju. Kada dajemo sadaku za to trebamo čekati nagradu samo od Uzvišenog Allaha. Ako želimo dati nekom sadaku, onda nas ne treba biti briga šta će ta osoba reći, da li će se zahvaliti ili slično tome. Čak ima učenjaka koji kažu da ne kažemo toj osobi da dovi za nas, kako svoju sadaku ne bi prodali za nečiju dovu za koju ne znamo hoće li biti primljena ili ne.

Slično je i sa poklonima, kada dajemo nekom poklon trebamo ga dati iz ljubavi prema toj osobi, očekujući nagradu od Allaha, a ne da li će nam ta osoba uzvratiti na poklon ili ne.

Drugi aspket koji je više vezan za drugu osobu tj. nečije (ne)davanje sadake jeste da mi propitujemo nečije nijete i da mi propitujemo koliko ko daje sadaku. Nikad ne znamo gdje neko ostavlja svoj dobrovoljni prilog, koga pomaže i slično. Možda ne daje javno, jer se boji da njegova sadaka ne bude iskrena, pa je zato krije, a njegovu čast kaljaju ljudi koji bezrazložno kopaju po tuđim životima. Oni koji skupljaju dobrovoljne priloge ne trebaju biti previše lični kada to rade tj. da od pojedinca silom traže novac ili slično tome, jer nikad ne znamo ko prolazi kroz kakva iskušenja ili možda je već svoj fond sadake negdje podjelio, pa onaj koji traže dovodi u nezgodnu situaciju tu osobu. Dovoljno je javno objaviti i indirektno u razgovoru spomenuti da se skuplja za nešto i da treba pripomoći bez da ta osoba osjeti da se od nje nešto traži.

Također, ne treba osuđivati što neke firme pomažu neke humanitarne i edukativne projekte. Čak i da idu s namjerom da se izreklamiraju pomagajući neki općedruštveni projekat, to nije sporno. Oni ciljaju da njeni konzumenti bude vjernička populacija i ne treba ih zbog toga kritikovati. Možda oni sa strane daju mnogo više novca u humanitarne svrhe ili pak osjećaju da im je draže dati svoj novac u korisne svrhe nego da ih reklamiraju neki propagadni mediji koji uništavaju mentalno zdravlje kod ljudi i koji su negativno nastrojeni prema muslimanskim stilom života.

Povezani članci

Provjerite također
Close
Back to top button