Prica jednog od ratnika BiH – snovi o hurijama

 Kako su dani prolazili blizio se i momenat odluke gdje koja jedinica da napadne, jedno veče pozvan je Ćato u komandu i saopćeno mu je da “Crni Labudovi” trebaju ići na Jahorinu, izvršiti neka diverzantska dejstva, kao da se minira jedan od tornjeva veze, i jedna od baza četnika na Jahorini.

Dok bi glavnina snaga udarila sa Golog Brda ka Hadžićima i neki od Zoranovića prema Krupcu.

Poslije sastanka vidio sam Ćatu utučenog i pred hotelom mi je pokušao kazati da mu se ovo ne sviđa i da zadatak koji mu je povjeren jednostavno naša jedinica nije u stanju u ovim vremenskim uslovima izvršiti, na šta nam je prišao Rađo i potvrdio konstataciju da je to obična glupost i da netrebamo prihvatiti zadatak. Jer u snijegu od pola metra u decembru mjesecu vršti diverzantske aktivnosti i to u trajnju od nekoliko dana bilo je više nego glupost. Složili smo se da odbijemo zadatak i da tražimo da nas preusmjere na glavni pravac napada.

U međuvremenu jedinica se psihološki pripremala, a došli su nam u ispomoć i neka braća, među njim i jedan Nijemac koji je primio islam. I zaista susret sa braćom koja su došla tu da pomognu bez ikakvih zahtjeva, bez novčane nadoknade samo zato što su muslimani, ulijevala je veliko samopouzdanje i među ostale borce.

Poslije svakog sabaha učila se halka Kur’ana i jedan od njih bi dersio, među njima je bio jedan Bošnjak porijeklom i govorio je veoma teško bosanski ali smo ga razumjeli i prevodio bi nam dersove. Među njima bio je jedan opsjednut hurijama. (Hurije su džennetske ljepotice koje po predaji Poslanika a.s. dočekuju šehide i svaki šehid imao bi po 70 hurija). Ovaj mudžahid je tako lijepo besjedio o hurijama, da mi kao slušaoci bi se uživjeli toliko u tu priču da bi i noćima sanjali da smo među hurijama. Kazivao bi ovako: “Ide mudžahid na bojnom polju tekbirajući, (vičući Allahu Ekber) pogađa ga metak u glavu, on pada, a njegova duša ide u zagrljaj hurijama.”

Zaista tih dana iman mi je bio narastao do tih granica da nisam osjećao strah od smrti i da sam potajno i priželjkivao taj blaženi susert sa hurijama. Ćato je uspio ubijediti komandu da prvobitini zadatak povjeri nekom drugom a nas da uputi na glavni pravac napada.

Počele su pristizati jedinice iz Hercegovine, Konjičani, Jablaničani, Mostarci, Nevesinjici, Stočani, Gačani i mnoge druge jedinice, (Aman Jarabi) imao sam osjećaj da ćemo sve povaljati i da će Sarajevo za koji dan biti slobodno. Morala nije falilo, bilo je dosta i ratne opreme. I operacija “KOVERAT” može poćeti.

I krenulo se prvo jutro, hladno kao što decembar može biti hladan na Igmanu. Jedinice okolo Golog Brda raspoređene, prvi udar žestok i probijene linije, već se nazire uspjeh pobjede, naša jedinica se spušta prilično duboko ka Hadžićima prate nas neke jedinice, zaustavljeni smo iznad prvih kuća jednog sela. Već vidimo put Hadžići – Ilidža nadohvat puškometa; četnici u panici, vidimo po kućama nastaje bježanija, duž čitave linije otvara se žestoka vatra javljaju da na drugim linijama, sad ima, sad nema uspjeha, kako minuti odmiču, sve više četničkih artiljeriskih projektila se na nas ruči. Vidimo sa desne strane pomoć četnicima stiže i ulaze u šumu Igmana bojimo se da nam ne dođu sa desne strane, Ćato me zove i kaže: “Hajde ti i još dvojica povucite se nazad, zauzmite položaj prema desno, da nam ne dođu sa leđa.” Izvršavamo zadatak bez pogovora, ja zauzimam polažaj iza jedne podeblje jelike koja se iz korijena račvala u dva kraka, dobar zaklon, stavim pušku između i pomalo pripucavam u pravcu četnika, praga po šumi prebire, eksplozije iznad samih glava, počinje i tenk da drobi. Bože kakav osjećaj.

Ispred nas duboko čuju se tekbiri, pozivaju se četnici na predaju. Šuma ječi i u jednom trenutku samo bljesak. Odjednom počinjem da tonem, nečujem ni detonaciju, gubim svijest, koliko je trajalo ne znam, ali znam kad sam došao sebi, moj prvi susret sa sviješću je bio: “Bože jesam li šhehid i gdje su hurije?”

KOVERAT: Dok sam ležao na leđma postajući svjestan da ipak nisam šehid, gledajući u oblačno nebo među vrhovima jelika, protresao me strahovit trzaj straha: Bože u kakvom sam stanju, ako nisam mrtav; ništa od tijela ne osjećam, pa kako onda izgledam?

Iz momenta u momenat sam se vraćao u stvarnost i podigao glavu još ne osjećajući donje dijelove tijela, vidio sam da sam odbačen od mog zaklona tri-četiri metra, polahko sam spuštao pogled niz tijelo, i vidi čuda nema krvi, nema bolova, nisam valjda nepovrijeđen. Počeo sam pomjerati prvo ruke pa onda polahko uspostavljati kontrolu nad cijelim tijelom, hvala Bogu bio sam bez rana. Kada sam sa mukom ustao osjetio sam gorčinu u želucu i počeo povraćati, ali nije se imalo što očito povratiti, samo je organizam uspostavljao svoj ritam. Kada sam došao do pomenute jelike puška koja je bila među krakovima je potpuno deformisana cijev iskrivljena od žestoke detonacije a uz sami korijen jelike velika rupa od tenkovske granate. Jelika je one gelere koji su meni bili namijenjeni zaustavila i primila u svoje tijelo, a samo Božija volja je da ovo danas Vama prepričavam.

Kada je prošao skoro ovaj prvi dan u pokušaju daljeg napredovanja, ka Hadžićima, nažalost bezuspješno, četnici su se utvrdili, dovukli pojačanja a artiljerija bjesomučno tukla, dobili smo signal za povlačenjem, ja sam se jedva vukao za svojim saborcima, osjećao sam stravične bolove u cijelom tijelu. Naveče sam obišao i doktora koji mi je rekao da je zaista samo čudo spasilo, jer takvu vrstu udara teško podnosi ljudsko tijelo.

Sutra dan su nastavljena neka borbena dejstva manjeg inteziterta i došle su informacije da su neke jedinice iz sastava Folanske brigade, odnosno sa Grepka napravile dar mar po Jahorini, a da je linija ka Krupcu bila probijena i da će se tamo preusmjeriti ostatak snaga. Nama u bazu na Bjelašnici došli su Ismet, Alija i Mirso brada i kazali da od nas traže dobrovoljce da idemo ka Krupcu da eksploatišemo uspjeh naših jedinica koje su ostvarile početni uspjeh. I zaista skoro kompletna jedinica Labudova se javila u dobrovoljce, i nesluteći da ćemo poći u najveću avanturu koja je se mogla odigrati u tim teškim ratnim trenucima.

KOVERAT 2: Pred veče došao je jedan vojni kamion gdje smo se nas 38. dobrovoljaca potrpali i pošli u pravcu Trnova, zatim ka Krupcu. Ali kad smo prošli Trnovo i uputili se ka Delijašima, ja sam vidio da ovo već više nije šala i da nam slijedi Jahorina. Prije Delijaša u jednom vikend naselju, pored jedne riječice vidjeli smo ulogorene Hercegovce koji su uz logorsku vatru pjevali neke pjesme iz svog zavičaja, a i pokoju patriotsku nasatlu u protekloj godini odbrane od agresora. Ni nama iz Crnih Labudova nije ostalo ništa drugo nego naložiti vatru i pokušati podići raspoloženje na što veći nivo. U čudu smo se gledali i u komandire koji ni sami nisu znali ni gdje smo ni zašto smo tu. Jer rečeno nam je da idemo ka Krupcu. Uslijedio je brifing.

Ćato je primio zadatak, kad se vratio samo kratko je kazao: ‘Spremite se za polazak, za sat vremena krećemo’. Pozvao je komandire grupa, s obzirom da sam već bio kao neki moralista i ja sam prisustvovao sastanku na kojem nam je saopćio, da je Operativna grupa Igman promijenila odluke o napadu i da je glavni pravac napada preko Jahorine ići direktno na Trebević i napraviti spoj sa našim snagama u Sarajevu, a onda širiti koridor prema Lukavici i uspostaviti slobodnu zonu u kojoj bi Sarajevo bilo deblokirano. Naš zadatak je bio ovladati raskrsnicom puteva Pale, Jahorina, Trebević. Dok bi glavnina snaga išla preko Jasika ka Trebeviću i tu se spojila sa našim snagama. Sa nama je bila i planirana jedinica policije iz Jablanice koja je brojala oko 80 boraca. Ukupno bilo je spremno negdje oko 1400 boraca da to veče učestvuje u akciji. Kada je sve bilo spremno za polazak, upoznali smo se sa komandirima iz pomenute jedinice rekli su nam da će nam jedan mještanin biti vodič, kada sam vidio tog čovjeka, vjerujte obuzeo me je neki čudan osjećaj. Nemam običaj nikad nikoga potcijeniti, ali nisam se mogao oteti gorkom utisku da nam slijedi pakao.

Uslijedio je marš prema selu Govedovići podno Jahorine odakle je bilo uvođenje u teritoriju koju su kontrolisali četnici. Već u samom startu marširanja vidljivo je bilo da neće sve štimati kako je planirano.

Već nedugo od sela iz kojeg smo pošli vidjeli smo da pojedini vojnici odustaju, nespremni fizički i odjećom koju su imali a neki možda i prvi put se susreli sa snijegom i to kakvim na Jahorini. Često smo u putu nailazili na ostavljene stvari naših boraca kao što su bile zimske bunde od ovčije kože koju su većina Hercegovaca nosila u ovoj operaciji, zatim nađeno je i na desetine RPG projektila koji su očito bili preteški u rančevima, a Boga mi, bilo je odbačeno i municije od običnih pušaka.

Naša grupa je marširala usiljeno bio je plan do zore doći negdje u predjelu Ravne Jahorine odatle ka Dvorištima i prići raskrsnici pomenutih puteva. Ja sam to veče ponio sijač puškomitraljez-84 koji mi i nije bio tako težak nadajući se da će mi se ostvariti san da Sarajevo bude slobodno i da Sarajlije mogu dahnuti makar od projektila koji dolaze sa Trebevića.

Svitalo je, odmarali smo se na nekoj zaravni i tu sam uspio kod jednog od komandira vidjeti na momenat jednu kartu i pravce u kojem se krećemo i gdje bi trebali doći. Hvala Bogu bio sam dobar u orijentaciji i taj jedan pogled na kartu kasnije će mi biti od neprocjenjive vrijednosti. Nastavili smo i otprilike na neko željeno mjesto stigli nakon cijelih 12h pješačenja. Raštrkali smo se po šumi u manjim grupama, a izvidnica sastavljena od komandira obije jedinice i vodiča pošla je da osmotri raskrsnicu. Dok smo odmarali trebalo je nešto prizalogajiti u mom rancu, bio je jedan ‘Lanch paket’ koji sam tu i pojeo ostavio sam jednu kesicu kakao praha, nešto mi je govorilo da će mi valjati. A to što smo imali malo hrane u toj zabiti možemo zahvaliti pomenutim oficirima Aliji i Mirsu bradi jer su nam rekli da idemo na Krupac, i za Krupac smo se i spremali.

Podugo ih nije bilo dok nismo začuli jedan pucanj. Nedugo za tim dotračao je sav usplahiren jedan iz jablaničke jedinice i kazao da su otkriveni i da četnika ima puno raspoređeni po obližnjim brežuljcima oko raskrsnice. Da je jedan od momaka iz njihove jedinice pogođen onim pucnjem koji smo čuli, očito da su nas očekivali, peta kolona je radila svoj posao. Nije nam preostalo ništa drugo tu smo ima nas dosta hvala Bogu dobro smo naoružani da ih napadnemo pa neka bude šta će biti.

Kako smo se pripremali od silne grupe nije ostalo puno spremnih za napad, većina je željela čuvati nam leđa u šumi. Kako su mi u tom momentu komandiri izgledali tužno, kako bi rado prepustili komandu nekom drugom, onako u sebi sam komentarisao, hvala Bogu pa sam samo običan borac, borac koji se boji samo Boga i mogu poći uvijek gdje treba a da ne mislim o drugima.

No uspjeli smo okupiti finu grupu i napraviti raspored nas destak pomiješanih Labudova i Jablaničana je pošlo preko jednog puta i trebali smo napasti sa lijeve strane a destak je otišlo ispod da napadne desno. Kada smo polazili na putu koji pominjemo, pojavila se «praga» očito da ni oni nisu baš znali koliko nas ima i dokle smo došli. Na sred ceste ostao je sa «OSOM» u rukama Suad Kojić i hrabro sačekao da čitava izađe na ravninu iza okuke, mi ostali smo zalegli pored puta sa oružjem uperenim u vozilo. Kada su četnici primjetili uperenu cijev u vozilo naglo su zakočili, Suad je uz tekbir opalio, projektil je pogodio vozilo no kad nešto nije suđeno ono ima dosta razloga i imena, projektil je samo okrznuo vozilo i preletio preko i nekih pedesetak metara vjerovatno u neko drvo ekspolodirao.

Četnici u vozilu su bili u panici, pokušali su krenuti nazad, drugi Crni labud je izletio sa RPG i ponovo gađao i ponovo dobro ciljao ali drvo se ispriječili ispred Prage koja ponovo nije pogođena. Šofer je počeo spuštati vozilo u rikverc pokušavajući ga upaliti jedan od njih je izletio iz vozila i popeo se na top da bi otvorio vatru. (Za one koji ne znaju kada pominjem pragu mislim na vozilo naoružano dvocijevim topom od trideset milimetara kalibra, i po vojnim pravilima zamjenjuje sama oružanom vatrom 300 pješadinaca).

Mi koji smo bili okolo smo zapucali, ja sam ispalio jedan kraći rafal iz sijača koji je zakovao, Bože pa možel se šta gore desiti od toga. Ovaj srećom što se popeo za top više ga nije nikad upotrijebio. Pokušaovao sam otkloniti zastoj brzo sam uspio, i probao ponovo i ponovo nakon prvog metka sijač je zakovao. I tako dva tri puta. (Pitao sam se što je to tako, zašto zakiva? Tad odogovora nije bilo, kasnije ću saznati, u prvoj akciji na Hadžićima momak koji je koristio sijač je toliko pucao da je jednu cijev potpuno deformisao i da je za ovu akciju data nova cijev za sijač koja očito nije bila uštimana sa zatvaračem koji se izlokao zajedno sa starom cijevi).

Praga nam je utekla iz vidokruga i mi smo pošli u pomenutu akciju rasporedili se što smo više i bolje mogli iako nas nije bilo puno i otvorila se žestoka vatra, ja sam išao sa sijačem iako sam ga nosio kao kolac, jer da sam odustao ne bi valjalo jer u mene su gledali sa puno povjerenja i posebno sa jakim oružjem, i rekao sam sebi idem dokle Bog bude odredio.

Četnici su žestoko odgovarali, pored mene je pogođen moj pomoćnik koji mi je nosio municijsku kutiju rah Jasmin Kohnić iz Zenice. Svojim očima sam vidio kako ga je metak pogodio samo se smirio, nije ni pomakao. Kada sam mu se primakao još dva tri metka su pored same moje glave profijukala. Ja sam ga pokušao pomjeriti da vidim daje li znakove života; uspio sam samo vidjeti zadnji izdisaj i pogledom sam pokušao ispratiti njegovu plemenitu šehidsku dušu u zagrljaj džennetskim hurijama. Još jedan metak me vratio u stvarnost toliko je bio blizu da mi je okrznuo remen na ruksaku. Samo sam se bacio u stranu u zaklon jednog drveta izvadio dvije bombe, ostale su mi još dvije u ruksaku, i bacio ih u pravcu četnika što sam jače mogao, da li je bilo kakog efekta ne znam, ali meni su pomogle da me okuraže, povukao sam se malo unazad da vidim ima li još naših boraca da nam pripomognu. No na žalost nije ih bilo već sam vidio i neke sa lijevog kraja kako se povlače i kako pričaju da imaju još dvojica momaka iz Labudova koji su poginuli.

Radilo se o dvojici braće, mladićima od po 22 i 23 godine Emiru i Bernardu Ćatak iz Zenice, majstorima borilačkih sportova, momcima koji nisu prezali ni od kakve akcije, eto koji su od tog 20. decembra 1992. inša-Allah šehidi. Kada sam došao do mjesta gdje je bila većina naših momaka saznao sam da je ona Praga na desnoj strani napravila dar mar i da je uporni i hrabri Suad Kojić pokušao sustići i još jednom je gađati svojom Osom, ali ovaj put ona je pogodila njega i on je otišao na onaj svijet kao šhehid. Zaplakao sam kao malo dijete, Suada sam zaista zavolio ko svog najrođenijeg, a kako i ne bih takvih mladića je malo; nije propustao namaza, nikada ga niste mogli čuti da izgovori ružnu riječ. Uvijek je pokušavao imati osmjeh na svom mladalačkom licu, imao je nepunih 20 godina. Iako mu je babo rahmetli poginuo ranije a majka sa još četvoro djece otišla na put u nepoznato u izbjeglištvo, Suad nije izapao preko piste iz Sarajeva kao mnogi i pobjegao u dijasporu već nastavio da se bori i on je sigurno izborio Džennet.

Kada je sve već bilo gotovo kada smo prebrojavali mrtve i kada je ranjene a nije ih bilo malo trebalo zbrinuti i vraćati nazad tek tad smo uvidjeli besmisao akcije i glupost onih koji su to planirali. Na tome mjestu je poginulo osam vrijednih momaka četiri iz Labudova i četiri iz Jablanice. Bože dragi kad se sjetim samo jednog detalja iz tog dana, koji nikad zaboravit neću. Kad sam se vratio na mjesto gdje je bila većina koju sam pominjao da su nam čuvali leđa nekoliko njih je imalo i motorole i slušali su zapomaganje jednog ranjenog saborca iz Jablanice, koji im je govorio ‘Braćo pomozite, ne mogu maknut teško sam ranjen evo ih prilaze mi’. Meni je tada već sinulo u glavi neću nazad, idem ka Sarajevu pa šta da Bog. Nastavit će se, insha-Allah!

Autor: Harun Hodzić

Akos.ba