Predstavljamo roman ”Kišni ljiljan” autorice Nejre Mekić

U pitanju je prvjenac autorice Nejre Mekić. Zainteresirani za kupovinu ovog romana mogu se javiti autorici porukom ili pozivom na broj 061 334 787.

RECENZIJA

Autorica romana “Kišni ljiljan” vrlo ilustrativno prikazuje ljepote pobratimskih gradova Istanbula i Sarajeva. Zasigurno, ovako prikazane arhitekture i emocije ovih gradova kod čitatelja bude želju za tim da ih posjeti.

Lejla se na istanbulskim ulicama našla bježeći od svoje sudbine; na njima je pokušala pobjeći od svoje traume, ali, nažalost, one traume od koje se pobjeći ne može. Traumu kakvu Lejla nosi nije lako podnijeti, ali iz nje Lejla izvlači i najbolje i najgore. Spoznaja da je cijeli život živjela u laži, u neznanju, prvi je korak za prihvatanje, što govori o važnosti spoznaje. Spoznaja o tome ko si i kako si došao na ovaj svijet prvi je korak prihvatanja vlastitog identiteta, koji u Lejlinom slučaju nije potpun, bez obzira na prisustvo porodice kao važnogelementa odrastanja.

Lejla saznaje da je na ovaj svijet došla kao posljedica ratnog silovanja koje je njena majka preživjela u Foči. Takva spoznaja u Lejli budi različite krize identiteta ali i dokazuje postojanost transgeneracijske traume kao realnog problema s kojim se susreću djeca rođena nakon ratnih silovanja.

Nadalje, autorica se kroz cijeli roman u velikoj mjeri oslanja na vjeru. Knjiga jasno poručuje da vjerovanje u uzvišenost pojedincu može biti motivacija da opstane i u najgorim vremenima. Objektivno posmatrajući, može se reći da u zlom vremenu dobri ljudi trebaju nešto u štovjeruju da će ih spasiti i da, na koncu, nije bitno koja će vjera nekome biti motivacija, bitno je da ljudi u vremenu zla vjeruju da postoji neko dobro iznad njih i da se tom dobru nadaju, da prema njemu koračaju.

Lično sam duboko povezana s tematikom romana, s obzirom na to da sam i sama rođena kao posljedica ratnog silovanja, pa slobodno mogu da kažem da društvo mora napraviti prostor za razumijevanje žena koje su preživjele ratno silovanje, ali i prostor za razumijevanje traume njihove djece. Lejla je nakon saznanja istine pobjegla, kao što sam i ja pobjegla od svoje majke. I Lejla i ja bježale smo iz straha, nevjerice, nemogućnosti prihvatanja takve istine. Ni Lejla ni ja nismo mogle pretpostavitida će nam se život tako naglo promijeniti. Nismo mogle prihvatiti da smo nastale iz zla kakvo nikad nikom ne bismo poželjele. Potpuno je razumljiv prikaz Lejlinog stanja, prikaz šutnje njene majke još je razumljiviji. Žene koje su preživjele ratno silovanje okovane su lancima društvene stigme i diskriminacije, pri čemu, kao najbliži alat, koriste šutnju, skrivanje sebe, skrivanje gole istine, potiskujući na taj način svoju snagu. Potiskuju činjenicu da su one to PREŽIVJELE i da još uvijek stoje na svojim nogama, da hrabro koračaju kroz život, bez obzira na svakodnevne boli.

U knjizi je vrlo dobro prikazana ljepota prošlosti, života prijeratnih dešavanja. Knjiga je itekako edukativna, s obzirom na to da dosta mladih ne zna puno o svojim korijenima, ne zna puno o riječima koje su koristili naši preci, a koje danas, nažalost, gube svoju vrijednost i upotrebu. Ali, s druge strane, ova je knjiga za omladinu i šamar koji zaboli jer im pruža uvid u patnje i strahove onih koji su preživjeli rat. Prikazala nam je šta su naše porodice preživljavale iako su mnogi od nas bili sačuvani od te istine. Ova istina boli, ali ona je tu, i na nama je da obezbijedimo da buduće generacije ne osjete isti strah, isti bol, istu tugu.

Ismetova knjiga, koju je napisao za Lejlu, predstavlja puku istinu napaćenog života ali prikazuje i dobrotu čovjeka koji druge ne osuđuje za ono što nisu uradili, za ono što nisu željeli preživjeti. Mnoga djeca rođena nakon ratnih silovanja tu knjigu nemaju, iako im je itekako potrebna. Šutnjakojom su takva djeca pokrivena ostavlja velike poteškoće za dalje funkcionisanje, a s knjigom “Kišni ljiljan” djeca rođena nakon ratnih zlostavljanja dobivaju nadu da, bez obzira na sve, mogu ostvariti kvalitetan odnos s svojim majkama i da teret mogu nositi zajedno s njima, jer to je njihova zajednička priča. Priča i preživljavanje koji su važni za buduće generacije.

“Kišni ljiljan” nas uči i poručuje nam da ne smijemo dozvoliti kišu bola i suza u budućnosti. Čitajući ovu knjigu osjećamo šta su naše porodice preživjele, ali ona nas motiviše i da ne dozvolimo da mi i oni poslije nas preživimo isto. Da se nikad nikom i nigdje ne ponovi!

Piše: Ajna Jusić

Akos.ba