Poznajemo li naše tinejdžere
Jedna simpatična anegdota, koja je možda i vršnjakinja sa autorom ovih redova, kaže kako se otac, po običaju umoran kao pas, vratio s posla a na vratima ga dočekao njegov sin s vrlo neobičnim pitanjima.
”Oče, kolika ti je dnevnica na poslu?”, pita sin.
”20 maraka”, veli otac. ”A što pitaš?”.
”Bi li mi posudio dva cenera pa da ti platim, da jedan dan izostaneš s posla i provedeš ga samnom?”, objasni sin.
Ni anegdote više nisu što su nekad bile. I one su se stopile u surovu stvarnost te ih tako treba i posmatrati. Gornja ”anegdota” je itekako aktuelna. Očevi, pa i majke imaju sve manje vremena za svoju djecu koja to, opet, namire na druge načine što rezultira ovako konfuznim i pohabanim stanjem u kome egzistira većina savremenih porodica. Stoga sam bio više nego oduševljen knjigom ”Muslimanski tinejdžeri, današnja briga, sutrašnja nada” koju potpisuju dr. Erkam i Muhammed Rida Beshir. Knjiga, zapravo, otkriva kroz koliko oscilacija i nedoumica prolaze tinejdžeri te koliko je važna uloga roditelja u svemu tome. Prvo poglavlje knjige ima za cilj da nas upozna sa tinejdžerima te smatram više nego bitnim da mu se i ovdje posveti nekoliko rečenica, uz najtopliju preporuku da se spomenuta knjiga što prije obavezno nađe na vašem repertoaru.
Ko su tinejdžeri?
Opisujući tinejdžerske godine dr. Beti B. Jang, između ostalog podsjeća da je to period kada dijete nastoji pobjeći od djetinjstva, ali mu se u trenucima straha i beznađa ponovo vraća. Dijete je tada opsjednuto idejom neovisnosti od roditelja ali ga sputava nedostatak životnog iskustva. U intelektualnom smislu ono funkcioniše po principu pokušaja i greške, naslonjeno je na roditelje a u nedostatku roditelja pribjegava uticajima okoline i prijatelja. U tom periodu dijete je pod visokim rizikom gubljenja zdravlja ili odavanja raznoraznim porocima.
Doda li se ovome i podatak do koga je dovelo istraživanje dr. Sissele Bok koji kaže da dijete do polaska u srednju školu putem elektronskih medija u prosjeku odgleda oko 8000 ubistava i oko 100000 scena nasilja, jasno je o kako se osjetljivoj kategoriji osoba radi.
Dalje se navodi da većina psihologa dijeli tinejdžersko doba na tri faze i to:
1. rana faza, od 12. do 15. godine života
2. srednja faza, od 15. do 18. godine
3. kasna faza, od 18. do 20. godine
U ranoj fazi, od 12. do 15. godine života tinejdžer je preokupiran svojim izgledom i većinu svoje energije usmjerava ka tome da izgleda što ljepše i modernije. Kratko kazano, trudi se da bude u trendu. On je u ovom periodu izuzetno impulsivan i pokušava da se dokaže kroz uži ili širi krug prijatelja. Od roditelja se očekuje maksimalan oprez i pažnja sa djecom ovog uzrasta.
Tinejdžeri srednje faze, oni od 15 do 18 godina su specifični po tome što često svojim postupcima srljaju u krajnost. Njima preovladava izuzetno jaka želja za neovisnošću od roditelja i sredine. Osjećaj za vrijeme im je jako slab te se može reći da često ”gube kompas”.
Kasni period, između 18. i 20. godine je vrijeme kada tinejdžeri polahko postaju razumniji i ”pitomiji”. Njihova odgovornost postepeno raste, pritisak prijatelja i okoline lagano jenjava te se ponovo prisnije vezuju za porodicu i porodični ambijent.
Promjene kod tinejdžera
Kako već rekosmo, adolescencija je period u kome dijete pokušava pobjeći od djetinjstva. Sve to popraćeno je i psiho-fizičkim sazrijevanjem te neizostavnim promjenama koje se pri tom dešavaju. Jako je bitno da svaki roditelj bude što više upućen u to kako bi se znao adekvatno postaviti i biti od najbolje moguće koristi svome djetetu.
Već spomenuta rana faza adolescencije je, možda, i najosjetljivija. Tinejdžer se u njoj susreće sa prvim bitnijim promjenama te je roditeljsko prisustvo iznimno važno. U intelektualnom smislu, tinejdžer u ovoj fazi uči eksperimentalno izbjegavajući suhoparno čitanje i memorisanje. On uči ono što sam smatra bitnim. U ovim godinama se susreće i sa pubertetom. Tako se pojavljuju prve stidne dlačice, bubuljice, mutiranje glasa ili kod djevojčica grudi što je veliko psihičko opterećenje za takve osobe. Sve ovo popraćeno je i intenzivnijim fizičkim razvojem. U dobi između 14. i 15. godine kod tinejdžera se intenzivira želja za seksom. Česte su i promjene raspoloženja koje u kratkom periodu može ići od velike sreće do depresije. Iako je još intelektualno daleko od zrelosti, tinejdžer je u stalnoj potrazi za identitetom, te sebi nastoji pronaći uzore. Dakako, ne nađe li ih u roditeljima ili bližim osobama, neće se libiti da ih nađe u sportistima, muzičarima, glumcima… Osobe ovog uzrasta su vrlo privržene porodici ili grupi u kojoj se kreću dok prema ostalim ljudima ne gaje skoro nikakve posebne osjećaje.
Adolescenti srednjeg uzrasta (15-18 godina) žive u nekom svom svijetu. I njih karakterišu česte promjene raspoloženja te česte frustracije. Oni su u nekoj stalnoj potrazi za samim sobom a i zdravstveni bilten vrlo im je labilan. Puni su sebe i na roditelje gledaju kao na staromodne i zaostale tipove te se tako odnose i prema njihovim savjetima i uputama. No, nije to slučaj samo sa roditeljima – tinejdžeri ovog uzrasta, generalno, stavove odraslih ne uzimaju za ozbiljno. Zato ovoj populaciji treba prilaziti oprezno, smatrajući ih jaranima a ne djecom.
Kasna faza adolescencije (18-20 godina) je znatno jednostavnija. Tinejdžeri se već u dobroj mjeri konsoliduju kao ličnosti i sve više razmišljaju o svojoj budućnosti. Upravo budućnost i neizvjesnost koju nosi ih plaši. Završetak srednje škole te eventualni prelazak na fakultet je značajna promjena kod njih koja ih dodatno ojača i podiže im nivo samopouzdanja. Porodica im je ponovo bitna te su joj privrženiji.
Dakle, tinejdžer uglavnom teži ka neovisnosti, ima želju da bude voljen i vrlo je promjenjive naravi. Roditelj se, u tom slučaju, treba prilagođavati okolnostima i mudro pratiti razvoj svoga djeteta, bez prevelike presije ali i bez beskrajnog popuštanja. Metoda kojom se roditelj treba služiti cijelim tokom adolescencije djeteta je razgovor. Govor i razgovor su bitno različiti pojmovi. Govoriti je lahko i tu nije potrebna posebna mudrost. Međutim, za kvalitetan razgovor neophodno je i određeno umijeće. ”Misliti” je dosta širok pojam, dok ”razmišljati” znači praviti određenu selekciju misli i njihovo grupiranje u željenom pravcu. ”Praviti” je glagol nesagledivo širokog značenja, ali ”raspraviti” već ima konkretniju konotaciju. Dakle, razgovor nije monolog, u ovom slučaju roditelja samog sa sobom, nego dobro odvagana i kvalitetna razmjena podataka, znanja i iskustava sa adolescentom. Ukoliko uspije da ubijedi svog tinejdžera da mu je prije svega prijatelj i neko kome može vjerovati, uspjeh roditelja biće znatno bliži. Razgovor sa tinejdžerom, nakon nastupanja puberteta ponekad zna biti neugodan i naizgled suvišan, ali se vremenom pokaže jako bitnim, pa i presudnim.
Na koncu, i Kur’an nas obavještava o savjetima mudrog Lukmana upućenim njegovom sinu, čime je napravljena odlična paradigma za sve buduće roditelje koji ni u kom slučaju ne bi smjeli biti nijemi posmatrači odrastanja svoje čeljadi. Tako će Lukman najprije upozoriti svoga sina na opasnost širka te mu skrenuti pažnju na sveobuhvatnost Allahovog znanja i moći. Potom ga poziva da čuva namaz, naređuje dobro, odvraća od zla te da bude strpljiv u onome što ga zadesi. Naposlijetku mu savjetuje da ne bude ohol i nadmen, te da u hodu i govoru traži umjerenost. Razmotrimo li bolje Lukmanove savjete lahko ćemo uočiti da on na taj način vrlo mudro i sa krajnje istančanim osjećajem za potrebama jednog adolescenta nastoji pomoći svome sinu da pronađe samoga sebe. Nije li put dobročinstva i umjerenosti kojim Lukman želi usmjeriti svoje čedo najbolja priprema za njegovu neovisnost koja slijedi i nije li upravo namaz najadekvatnije umirujuće sredstvo prečestim oscilacijama u raspoloženju i emocijama tinejdžera?
Na značaj roditeljske uloge upućuje i dobro poznati hadis koga bilježe Buharija i Muslim, u kome stoji: “Svi ste vi pastiri i vi ćete biti odgovorni za svoje stado. Čovjek je pastir u svojoj porodici i bit će odgovoran za svoje stado”. Otuda roditelj ima sasvim legalno i legitimno pravo pratiti razvoj svog djeteta, osobito tinejdžera, prekontrolisati mu sms poruke ili e-mailove, znati gdje i s kim izlazi, tajmirati njegovo vrijeme te poduzimati ostale neophodne korake zarad njegove dobrobiti. Roditelj se često ustručava upustiti u intimu svoga djeteta iz straha da ga ne omalovaži ili pred društvom postidi. Isti taj roditelj je, nakon što se dijete suoči sa problemom narkomanije ili nečega sličnog, spreman dati sve samo da stvari budu kao prije. Nepisano pravilo ”Bolje spriječiti nego liječiti” ovdje dobija obrnut redoslijed.
Otuda smatram da je vrlo korisno za roditelje i one koji će to vremenom postati da poznaju i detaljnije razmisle o gore navedenim naznakama koje mogu biti iznimno važne u ”dešifrovanju” mentalnog sklopa i ličnosti jednog tinejdžera. Ako nam je obaveza odgajati djecu za vrijeme u kojem će živjeti, onda nam je dodatna obaveza svakodnevno bivati mudrijim i obazrivijim. Neka nam u težnji da budemo što bolji roditelji pomognu i riječi jednog mudrog i pobožnog oca koji na samrti veli svojoj djeci: ”Bio sam dobar prema vama prije nego što ste se rodili, i dok sam bio uz vas i to ću biti i nakon što umrem”. Djeca su razumjela očevu dobrotu dok je bio uz njih ali su pitala kako je to bio dobar prema njima prije njihova rođenja i kako će biti dobar nakon što preseli s ovog svijeta a on pojašnjava: ”Prije nego što ste se rodili odabrao sam vam finu i čestitu majku koja će se o vama brinuti i zbog koje vas neće biti stid izići među svijet, a odgoj koji sam u vas usadio činiće me dobrim i zadovoljnim i nakon moje smrti!”.
Za Akos.ba piše: Safet ef Pozder