“Plavi kit” ponovo aktuelizirao pitanje sigurnosti na internetu

Do javnosti na ovim prostorima proteklih dana došla je informacija o pojavi takozvane igre “Plavi kit”, navodno povezane s nizom samoubistava mladih u nekoliko zemalja što je ponovo pokrenulo pitanje sigurnosti djece na internetu, ali i uloge medija i društva u informisanju, odnosno zaštiti djece koja, iako nepripremljena, radoznalo koračaju prostranstvima interneta, piše Anadolu Agency (AA).

O “Plavom kitu” na internetu se može doći do dosta oprečnih informacija, od kojih neke govore da se radi o stvarnoj pojavi, a druge da je riječ o neprovjerenoj priči.

Igra se prvo pojavila u Rusiji, a nagađa se da je do danas odnijela više od 130 mladih života u toj zemlji. Igra se preko društvenih mreža, u zatvorenim grupama, a žrtve su uglavnom tinejdžeri u dobi od 10 do 16 godina, oni najranjiviji i najpodloženiji psihološkoj manipulaciji, koji u periodu od 50 dana dobiju razne zadatke. U početku su ti zadaci manje opasni, poput gledanja horor filmova, buđenja u sitne sate, zatim dolazi do navodnog samopovređivanja urezivanjem plavog kita na rukama, a sve se navodno završava pozivom na izvršenje samoubistva.

Zbog medijskih navoda o pojavi tog online izazova u Srbiji, Ministarstvo unutrašnjih poslova te zemlje izdalo je upozorenje roditeljima i nastavnicima da razgovaraju sa djecom i prate njihove aktivnosti na internetu kako bi ih zaštitili od ovog oblika ugrožavanja sigurnosti.

Istovremeno je MUP Hrvatske za tamošnje medije sapštio da hrvatska policija raspolaže saznanjima o međunarodnom fenomenu širenja ove igre o kojoj se odnedavno počelo pričati i u BiH.

– U BiH nema prijava o “Plavom kitu”  

Direkcija za koordinaciju policijskih tijela BiH je od Generalnog sekretarijata Interpola zaprimila dokument “Ad hoc obavještajna notifikacija IZAZOV PLAVOG KITA” koji sadrži određene podatke o ovoj igri (sažetak, pozadinu, preporuke), potvrđeno je za AA iz Direkcije za koordinaciju policijskih tijela BiH.

Navode da je policijskim agencijama u BiH, nadležnim za krivična djela protiv djece, dokument dostavljen radi informisanja i nadležnog postupanja.

Iz Direkcije za koordinaciju policijskih tijela BiH su istakli da ne raspolažu saznanjima o slučajevima prijavljenim u BiH koji se mogu dovesti u vezu s ovom pojavom.

Saša Mrdović, profesor sigurnosti računarskih sistema na Elektrotehničkom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, ističe da je utvrđeno da na mrežama postoje zatvorene grupe u kojima tinejdžeri dobijaju određene zadatke te bivaju pod pritiskom onih koji tim grupama upravljaju, ali tvrdi da ne postoje dokazi koji slučajeve samoubistva u Rusiji povezuju konkretno sa tom igrom.

“Nema dokaza da je ona to izazvala. Ona je vjerovatna opasna u smislu što pokazuje da su djeca usamljena, traže nekoga s kim će provesti vrijeme i da takav neko može da ih navrati na bilo šta. Mislim da je to više socijalni nego tehnički problem”, smatra Mrdović.

Kako je kazao, važno je da roditelji znaju da se mogu služiti softverima koji im omogućuju nadzor djece te mogućnost zabrane pristupa određenim stranicama.

“To nije neophodno provesti, ali sama činjenica da su djeca svjesna da je ono što rade na internetu dostupno kako roditeljima tako i policiji će na neki način uticati na njihovu opreznost. Treba djeci i roditeljima objasniti da nisu apsolutno anonimni na internetu”, kazao je Mrdović.

– Djeca 80 posto vremena provode u digitalnom komuniciranju  

Da je ulazak “Plavog kita” na naše tržište i u našu javnost senzacionalistički predstavljen, smatra Elmedin Muratbegović, profesor na Fakultetu za kriminalistiku, kriminologiju i bezbjednosne studije Univerziteta u Sarajevu.

“To je igra koja praktično kroz ključnu riječ ‘izazov’ igra na dječiju radoznalost, i ja ipak mislim da je način na koji je ‘Plavi kit’ najavljen senzacionalno, pogrešan. Dobijanje poruka na Whats app, otvaranje izazova, davanje zadataka, ići do mjere da se dijete, maloljetnik u principu, ubije, mislim da to ne bismo smjeli popratiti jednom viješću“, rekao je Muratbegović.

Istakao da je nasilje nad djecom u digitalnom okruženju svakodnevna pojava, a uzrok tome vidi i u neinformisanosti odraslih. Navodi da mnoga istraživanja u BiH, od kojih je na nekim i sam radio, pokazuju da su u tom digitalnom svijetu djeca superiornija u odnosu na svoje roditelje, ali i da se njihova međusobna komunikacija u 80 posto vremena odvija posredstvom informativno-komunikacijskih tehnologija

Smatra da bi se kroz redovni sistem obrazovanja i u okviru predmeta iz domena informatičkog opismenjavanja djeca trebala više educirati o nasilju putem informacijsko-telekomunikacijskih tehnologija.

– Djeca se ne pripremaju za cyber svijet 

“Taj kapacitet, jednostavno, moramo iskoristiti. Oni u svom programu moraju te stvari čuti od nastavnika. Zašto njih? Jednostavno, mi se ne možemo uzdati u kapacitet nas odraslih, laičke javnosti, jer ja vjerujem da tek svaki treći stanovnik u BiH koristi informacijsko-telekomunikacijske tehnologije i da se to možda može preslikati i na roditelje”, tvrdi profesor Muratbegović.

Pored svih svojih prednosti, internet komunikacija je izvor mnogih prijetnji i opasnosti, a Muratbegović smatra da se radi o bontonu u cyber svijetu za koji se djeca ne pripremaju.

“Učenje bontona, ponašanja u online svijetu, digitalnom okruženju, naročito na društvenim mrežama i interaktivnim igricama, treba postati dio školskog sistema, ali ne na način da zadovoljavamo formu i normu, nego kroz uključivanje djece, kroz studije slučaja, kroz otvaranje upravo tog ‘Plavog kita’ na času informatike. Mora se naći način da u društvu, u razredu koji je jedna društvena grupa, porazgovaraju djeca o tome”, smatra Muratbegović.

Bh. društvo, prema njegovom mišljenju, mora konačno razbiti kruti sistem obrazovanja i djecu pripremati za digitalno okruženje, gdje provode najviše vremena.

“Stvar je u tome da moramo ojačati djecu, ne samo za ‘Plavog kita’ nego za bilo koji vid komunikacije putem informaciono-telekomunikacijskih tehnologija i da se na taj način, u principu, borimo protiv bilo kakvog izazova kada je dijete u pitanju, a ne samo onog koji dolazi u digitalnom svijetu”, poručuje Muratbegović i dodaje da je u konačnici žrtva takvih pojava uvijek neinformisano i samouko dijete, koje nema nikakve kontrole i provodi jako puno vremena u tom digitalnom okruženju.

– Edukacija za online svijet neophodna 

Amela Efendić, šefica ureda Međunarodnog foruma solidarnosti – EMMAUS, koji od 2010. godine rukovodi SOS linijom za prijavu neprimjerenog sadržaja i slučajeva eksploatacije djece u svrhu izrade pornografskog materijala, istakla je za AA da su dosad imali 666 prijava, od čega je više od 67 bilo konkretno vezano za eksploataciju djece u svrhu izrade pornografskog materijala.

Ostali slučajevi koji su prijavljeni, puput fizičkog zlostavljanja djece u školi, prema njenom mišljenju, trebali bi javnost više zanimati od fenomena “Plavog kita”, čiji uticaj na djecu ne želi minimalizirati, ali ponavlja da za to ne postoje validni dokazi.

Smatra da način na koji se izvještavalo o izazovu “Plavog kita” u BiH ne doprinosi prevenciji takvih pojava te savjetuje da se pitanju zlostavljanja djece u cyber svijetu ne treba pristupati senzacionalistički, već etički i profesionalno.

“Naš pristup je da djecu treba educirati, medije treba educirati jer se takvim pristupom ništa neće postići. Naprotiv, mislim da smo takvim pristupom samo izazvali znatiželju kod djece koja nisu nikada čula za to, a koja će reći:  ‘Aha, idemo mi to da probamo’. To je naprosto tako, djeca su uvijek znatiželjna, oni uvijek žele da probaju nešto novo”, istakla je Efendić.

Napominje da to ne znači da djeca ni na koji način ne trebaju biti informisana o toj igri, naprotiv, ali smatra da ulogu u tome treba imati prventsveno škola, a zatim i roditelji.

“Imamo obrazovni sistem koji u fokus stavlja jako puno drugih stvari koje ne bi trebale biti u obrazovanju, a djecom se malo bavimo. To je evidentno”, tvrdi Efendić i dodaje da bi po tom pitanju roditelji i škola morali intenzivnije sarađivati.

Prema njenim riječima, sama eksploatacija djeteta predstavlja trajnu traumu, koja i ne mora završiti smrtnim slučajem, ali preporučuje da je neophodno posvetiti se prevenciji, razgovarati s djecom, objasniti im zabavne i edukativne strane interneta te im ukazati na moguće posljedice.

Ističe da je odgovornost cijelog društva poraditi na tome i biti u korak sa vremenom, jer zaostatak za svijetom društvo čini inferiornim.

U tom kontekstu se dotakla i novih komunikacijskih trendova među mladima i samih izraza o kojima smatra da roditelji i cjelokupno društvo trebaju više znati.

“Mi ne znamo šta je ‘sexting’. Znamo da djeca šalju sms poruke, ali ne znamo da se, ako te poruke sadrže seksualnu konotaciju to zove ‘sexting’. To su neki strani izrazi za koje mi čak nismo pronašli ni prevod na naša tri zvanična jezika u BiH, ali je bitno da se bavimo sa tri zvanična jezika. Ja bih voljela da na jednom od njih imamo prevod za ove pojmove, kako bismo mogli djeci, na jednom od tih jezika, da približimo takvo nešto, jer ovo je puno važnije od toga kojim jezikom govorimo u Bosni i Hercegovini“, poručila je Efendić.