Pismo zločincu: Spomenik napravljen od laži će se srušiti

Istini, zapravo, nisu potrebni čuvari. Ona ima jednog čvrstog i strpljivog čuvara koji se zove vrijeme.

Vrijeme koje prelazi preko stvari kao što voda prelazi preko hrapavog kamena: polako, ali uporno. Mi, po svojoj krhkoj ljudskoj prirodi, željeli bismo da se istina pokaže odmah, istoga trenutka.

Željeli bismo čuti izvinjenje prije nego što trepnemo i vidjeti kako maska pada prije nego što napustimo prostoriju. Ali vrijeme ne mari za naše želje i ne djeluje na taj način.

Može pustiti laž da godinama raste poput tumora. Može joj dopustiti da neko vrijeme zauzme prvo mjesto. A historija ponekad izgleda kao da je duboko zaspala ili potpuno nestala.

Onda se, odjednom, pomjeri jedna sitnica. Kao pijuk koji udari u zid za koji niko nije očekivao da će biti dotaknut.

Tada velika priča počinje da se povlači. Svaka izgovorena riječ. Svako svjedočenje. Svaka optužba. Svaki lažni osmijeh.

Sve to, prije ili kasnije, počinje blijedjeti. Laž liči na čovjeka koji pokušava zadržati vodu među dlanovima.

Možda će neko vrijeme uspijevati. Možda će čak uvjeriti one koji stoje pred njim da u rukama drži cijelo more. Ali između njegovih prstiju postoji mali otvor koji tiho radi svoj posao. I taj mali otvor dovoljan je da ga na kraju potopi. Problem je u tome što postoje umovi koji istinu uopće ne traže.

Oni vole priču koja im je već ispričana. Vrijeme može razotkriti mnogo toga, ali ono nije posljednji sud.

Istina ovdje može isplivati na površinu, a može ostati zakopana sve dok ne odu svi oni koji je poznaju. Zato, kada se život pretvori u pitanje veće od onoga na šta vrijeme može odgovoriti, čovjeku ostaje još jedan susret.

Susret na kojem istini neće trebati iskopavanja. Ni analiza kostiju. Ni svjedok koji je preživio smrt. Ni zakašnjelo priznanje. Tamo će padati verzije događaja koje su ljudi godinama učili napamet. I svi će otkriti da su neke laži opstajale tako dugo samo zato što se niko nije usudio postaviti pitanje i podići poneki zastor.

Tada će se otvoriti dosijei koji su na brzinu zatvoreni. Progovorit će sitni detalji za koje su svi mislili da su odavno umrli. Ali istina ne umire.

Može zakasniti.

Može je prekriti prašina.

Ali ona ostaje tu.

Čeka samo da neko ukloni ono što je prekriva, pa da ponovo zasja.

akos.ba