Vi ste ovdje
Home > Ekonomija > Liderstvo i menadžment > Mit o talentu: Zašto je važno stalno raditi na sebi

Mit o talentu: Zašto je važno stalno raditi na sebi

Nema izuzetaka u ovoj šemi: niko nije došao do vrhunske grupe bez bespoštednog vježbanja i niko nije ostao na nižem nivou ako je neprekidno vježbao. Plansko vježbanje bilo je jedini faktor koji je razlikovao najbolje od ostalih.

Metju Sajid, dvostruki olimpijac, iskoristio je svoju životnu priču da bi u knjizi Mit o talentu: Moć vježbe (Psihopolis institut) razotkrio kako su uspjeli oni najveći među nama i zašto je vjerovanje u talenat povezano sa neuspjehom. Sajid tvrdi da bez obzira na početne razlike, svako od nas može da ostvari izuzetnost.

Svaki muškarac ili žena koji pobjeđuju uprkos svemu, kada se to malo bolje pogleda, zapravo su izvukli korist iz neobičnih okolnosti. Ovo je izričito istakao Malkom Gladvel u svojoj sjajnoj knjizi Natprosječni, gdje pokazuje kako uspjeh Bila Gejtsa, Bitlsa i drugih sjajnih pojedinaca nije imao toliko veze sa tim “kakvi su bili” već “odakle su potekli”.
“Najuspješniji ljudi možda izgledaju kao da su sve sami uradili, piše Gladvel. Ali, zapravo, oni su bez izuzetka iskoristili skrivene prilike, sjajne prilike i kulturno naslijeđe pomoću kojih su učili i radili i preko kojih su doživjeli svijet na način na koji drugi nisu.”

Ovako je pisao Metju Sajid, dvostruki olimpijac, koji je iskoristio svoju životnu priču da bi u knjizi Mit o talentu: Moć vežbe (Psihopolis institut) razotkrio kako su uspjeli oni najveći među nama i zašto je vjerovanje u talenat povezano sa neuspjehom. Sajid tvrdi da bez obzira na početne razlike, svako od nas može da ostvari izuzetnost.

“Možete li da se složite sa snagom argumenta da je posebna prilika neophodna za uspjeh, ali da li je dovoljna?”, pita Sajid. On navodi da je godine 1991, Anders Erikson, psiholog na Florida Stejt univerzitetu, sa dvojicom kolegama proveo najopširnije istraživanje o uzrocima neuobičajenog uspjeha.

Njihovi ispitanici — studenti violine na renomiranoj Muzičkoj akademiji u zapadnom dijelu Berlina u Nemačkoj — bili su podjeljeni u tri grupe. Prva grupa se sastojala od izuzetnih studenata: mladića i devojaka od kojih se očekivalo da će postati međunarodno priznati solisti, što je najveće dostignuće za umjetničke izvođače. To su bila djeca koja bi se mogla opisati kao super talentovana, djeca koja su imala sreće, navodno, da se rode sa posebnim muzičkim genima. Druga grupa studenata je bila izuzetno dobra, ali u njoj nisu bila djeca koja su se ostvarila u mjeri u kojoj su to uspeli vrhunski izvođači iz prve grupe. Od njih se očekivalo da postanu muzičari u najboljim svjetskim orkestrima, ali ne i solističke zvijezde. U posljednjoj grupi našli su se najmanje sposobni studenti, tj. tinejdžeri koji su učili da postanu nastavnici instrumenata, i taj kurs je zahtjevao najmanje rigorozne standarde za upis. Njihove sposobnosti procjenjivali su profesori, ali je postojalo i objektivno mjerenje, kao što je uspjeh na otvorenim takmičenjima.

Biografije ovih studenata bile su nevjerovatno slične, svaki student počinjao je da svira oko osme godine, u prosjeku su imali petnaest godina kada su odlučili da postanu muzičari, čak su imali i prosječno isti broj nastavnika muzike, kao i broj instrumenata koje su svirali pored violine. Ali postojala je važna razlika: broj sati posvećenih ozbiljnom vježbanju.

Do dvadesete godine, najbolji violinisti su proveli u prosjeku deset hiljada sati vježbajući, što je za dvije hiljade sati više od studenata iz grupe dobrih violinista, i preko šest hiljada sati više nego što su vježbanju posvetili oni koji su se nadali da će predavati violinu. Ove razlike su ogromne. Vrhunski izvođači su vježbali hiljade dodatnih sati da bi postali majstori izvođenja.

Ali to nije sve.

Erikson je otkrio i da nema izuzetaka u ovoj šemi: niko nije došao do vrhunske grupe bez bespoštednog vježbanja i niko nije ostao na nižem nivou ako je neprekidno vježbao. Plansko vježbanje bilo je jedini faktor koji je razlikovao najbolje od ostalih.

“Ne kažemo da su ove razlike nepromjenljive, to jest da postoje zbog urođenog talenta. Naprotiv, naš stav je da se razlike između ekspertskih izvođača i normalnih odraslih ljudi vide u stalnom upornom nastojanju da poboljšaju svoj učinak.”

Istraživanje britanskih muzičara, na primjer, otkrilo je da vrhunski izvođači nisu učili ništa brže od onih koji su se ostvarili u manjoj mjeri: u svakom satu, razne grupe su postajale bolje gotovo istom brzinom. Razlika je bila u tome što su vrhunski izvođači vježbali više sati.

Ali šta je sa čudima od djece, šta je sa djecom koja postižu svjetsku slavu dok su još adolescenti? Zar nisu ona učila izuzetno velikom brzinom? Pa, nisu, kaže Sajid. Džon Sloboda, profesor psihologije na Univerzitetu Kil kaže: “Uopšte nema dokaza da za osobe koje su mnogo ostvarile postoji nekakva ‘prečica’.” Džek Niklaus, najuspješniji igrač golfa svih vremena, rekao je isto to.

“Niko, ali niko, nikada nije postao vrhunski majstor u golfu bez vježbe, bez mnogo razmišljanja i bez udaranja loptice. Većinu igrača nervira to što ne mogu da ponove dobre udarce u nizu, a to nema veze sa nemanjem talenta. I jedino što može tim povodom da se uradi, jeste da se vježba.”

Samo pomislite na to kako su standardi porasli čega god da se čovjek lati, podseća Sajid. Kada je Franc List komponovao Feux Follets, 1826, govorilo se da to bukvalno ne može da se odsvira, a danas to izvodi svaki vrhunski pijanista. Isto važi i za sport. Kada je pobjednik trke na sto metara istrčao stazu za 11 sekundi, to se smatralo čudom. Danas to vrijeme ne bi bilo dovoljno da se kvalifikuje za srednjoškolsko takmičenje. Slično je i u akademskom uspjehu, pa je Rodžer Bejkon, engleski naučnik iz 13. vijeka, rekao da je nemoguće savladati matematiku za manje od trideset do četrdeset godina, danas se diferencijalni i integralni račun rutinski predaju na fakultetima. I tako u beskraj. Do napretka, kako kaže Sajid, dolazi zbog količine i kvaliteta vježbanja, a ne zbog gena.

Javlja se važno pitanje: koliko dugo treba vježbati da bi se ostvarili uspjeh i izuzetnost? Detaljna istraživanja, kako izgleda, daju veoma konkretan odgovor na to: od umjetnosti do nauke i od društvenih igara do tenisa, otkrilo se da je potrebno minimum deset godina da bi se dostigao svjetski status u vezi sa bilo kojim složenim zadatkom, piše Sajid.

U šahu su, na primjer, Herbert Sajmon i Vilijam Čejs, američki psiholozi, otkrili da niko nije ostvario nivo velemajstora, a da se nije deset godina intenzivno pripremao igrajući. Kada je riječ o komponovanju, Džon Hejs je takođe otkrio da je potrebno deset godina posvećenosti da se dođe do vrhunca, i taj stav zauzima centralno mjesto u njegovoj knjizi Rješenje problema za sve.

Analiza devet najboljih igrača golfa 20. vijeka pokazala je da su ostvarili svoje prvo međunarodno odličje oko 25. godine, što je u prosjeku više od deset godina nakon što su počeli da se bave golfom. Do istog otkrića se došlo i u veoma različitim djelatnostima od matematike, tenisa, preko plivanja, do trčanja na duge staze.

Sve ovo važi i u studiji koja je obuhvatila 120 najvažnijih naučnika i 123 najslavnija književnika 19. vijeka. Ustanovljeno je da je deset godina prošlo između njihovog prvog i njihovog najboljeg rada. Dakle, deset je magičan broj za dostizanje savršenstva.

U knjizi Natprosečni, Malkom Gladvel ističe da većina vrhunskih pojedinaca vježba oko hiljadu sati godišnje — teško je održati kvalitet vježbanja ako pređete ovaj broj, i tako on pretvara pravilo “deset godina” u pravilo “deset hiljada sati”. To je minimalno vrijeme neophodno da bi se došlo do ekspertskog nivoa u bilo kom složenom zadatku. To je, takođe, broj sati koji su posvetili vježbanju violinisti u Eriksonovom eksperimentu.

A sada pomislite na to koliko ste često čuli kako ljudi odbacuju sopstveni potencijal i kažu “Nisam talenat za jezike” ili “Nemam ja mozak za brojeve” ili “Fali mi koordinacija za sport”. Nauka nam govori da su potrebne hiljade sati vježbe da bi se došlo do vrhunskog nivoa.

Nedeljnik

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top