Vi ste ovdje
Home > U Fokusu > Pismo iz Gaze: Moja tužna priča

Pismo iz Gaze: Moja tužna priča

Izraelski ratni avioni ne napuštaju nebo iznad Gaze čak ni u vrijeme primirja. Gotovo svaki dan neimenovani ratni avioni prelijeću iznad. S vremena na vrijeme ovi avionic ciljaju farme, fabrike radionice ili kuće.

Ljudi u Gazi su se navikli na zvukove ovih aviona i njihove napade, to je postalo normalno za njih. Međutim, u mojoj kući, situacija je različita. Bez obzira da li moja žena ili devetoro djece čuju zvukove aviona odmah se šokiraju. Imali su bezbroj loših iskustava koja su povezana s ovim zvukovima.

Sedam puta u ovom trenutačnom Izraelskom ratu u pojasu Gaze, izraelski avioni su bombardovali moju kuću i moju mljekaru. Svaki od ovih napada je djelimično ili u potpunosti uništio moju kuću.

Moja žena, djeca i porodice moje braće čiji se stanovi nalaze u istoj zgradi su bili šokirani i ranjeni..Prvi put kada su izraelski ratni avionic napali moju kuću i farmu bilo je 2008/2009 godine. Tri dana ratovanja, više od 600 palestinaca je povrijeđeno a ranjeno je 1,500, te je tog dana izraelska vojska nazvala mog brata i rekla mu da se evakuira u roku od pet minuta.

Odmah, više od 60 stanovnika, devet članova moje porodice i porodice mojih 7 braće napustilo dvije ciljane zgrade, od kojih je jedna uključivala mljekaru na prvom spratu. Nismo uspjeli uzeti išta, čak ni odjeću ni bitne dokumente iz naših kuća. Za manje od pola minute, mi 60 članova proširene

porodice postali smo beskućnici. Nekoliko mjeseci poslije nanovo smo izgradili moju kuću i mljekaru 50 metara od stare kuće. Počeo sam ponovo raditi u mljekari. Jedne noći u aprilu 2010 moja žena i sva moja djeca su otišli u kuću njihove nane. Spavao sam sam u kući. Samo sat vremena nakon što sam otišao u krevet probudio me zvuk ogromne eksplozije koja je napravila ogromne rupe u mojoj kuhinji a koja je na trećem spratu, također napravljene su i ogromne rupe na plafonu dječije sobe i
velika rupa u gostinjskoj sobi. Pogledavši kroz prozor shvatio sam da je raketa F16 proletjela kroz moju mljekaru i izašla van.

Problem je bio što moja djeca više nisu htjela da se vrate u taj stand ok ne premjestim mljekaru u udaljeniji kraj. Bilo je teško, ali sam na kraju uspio udovoljniti njihovim zahtjevima te sam mljekaru prebacio u Khan Younis, na jugu Gaze. Zapravo, uopće ne znam zašto su izraelćani toliko puta gađali mene I moju mljekaru.

Jednom me malteški novinar upitao zašto Izraelski napadači konstantno napadaju moju kuću i mljekaru. Rekao sam im da pita napadače. On mi je odgovorio: Oni kažu da raketiraju fabrike” U suštini odgovor me šokirao jer kad god su mediji prenosili novosti o napadima uvijek su se mogle vidjeti samo mašine za sir i jogurt.

Nakon trećeg, četvrtog I petog napada Izraelskih napada na moju mljekaru u Khan Younis, napali su i moju trgovinu u Deirul Balaha u centru Gaze samo nekoliko mjeseci poslije. Nije bilo ljudskih žrtava ali je sve uništeno.

Opet sam izgradio mljekaru pored moje kuće i napustio sam pojas Gaze 2011 godine kako bih studirao na master studiju za internacionalno novinarstvo u Londonu. Dao sam svom najstarijem bratu da vodi računa o mljekari.U julu 2012 godine dobio sam poziv od svoje porodice koji su preživjeli veliki šok i napad panike. U Oktobru sam se vratio da bih ponovo izgradio svoju kuću.Sada je problem postao gori i svaki put kada moje dijete čuje zvuk Izraelskih ratnih aviona, plaču, trče Ili vrište prema meni ili njihovoj majci. Kad god čuju te zvukove misle da će umrijeti. Dvije sedmice prije trenutačnog masovnog napada na Gazu, Izaelski avion je gađao mljekaru blizu moje kuće.

Svi prozori I vrata su uništeni te je staklo s prozora povrijedilo moju najstariju I najmlađu jedanaestomjesečnu kćerku. Povrede nisu problem, ali panika i psihološki efekti jesu. Žena i ja smo primorani da provedemo što je moguće više vremena s njima u kući te spavati u hodnicima s djecom oko nas.

Kako je rat počeo, nekoliko F16 raketa uništilo je kuće i farme u blizini moje a jedna cijela zgrada s tri sprata je ostala bez vrata i prozora u potpunosti. Moja djeca nisu spavala te su se počeli javljati i simptomi nervnog sloma na njihovim licima I njihovim postupcima.

Trećeg dana rata, Izraelski okupatori su me nazvali telefonom I rekli da žele uništiti kuću mog brata a koja je povezana s mojom. Dali su nam samo pet minuta, požurili smo naputili kuću te su je oni i napali. Nismo znali gdje da odemo u toku noći, ali sun as komšije ugostile do jutra.

Nekoliko dana poslije Izraelske okupacije, nazvali su moju ženu koja je tada bila kod svog oca. Rekli su joj da će uništiti kuću mog brata. Nisu nam dali više od 5 minute te su nas upozorila s dvije rakete. Nisu još uvijek uništili drugu kuću ali je nesigurna i nestabilna za život.

Dva dana poslije bio sam u svom uredu i izvještavao sam o ratu. Moj brat me nazvao i rekao da je moj sin najednom pao u nesvijest. Vozio sam jako brzo do kuće svog brata te sam ga našao u jako lošem stanju.Odveo sam ga u bolnicu i ostavili su ga tamo na liječenju. Doktori su mi rekli da je imao nervni slom, te da je izgubio pamćenje i mogućnost govora. Sada gotovo je ozdravio ali smo I dalje razdvojeni.

Moja žena i dio djece su kod njene majke, ja sam s prijateljem, dok je moj najstariji sin s amidžom, a drugi sin je s tetkom. Svaki dan se suočavam s brojnim preprekama dok im pokušavam slati hranu. Jučer su moja žena djeca i njena majka bili pod artiljerijskom paljbom. Preselile su se na drugo mjesto ted ok vam ovo pišem žena me zove i pita da li sam našao neko sigurno mjesto, a to je trenutno nemoguće.

Ista ova priča vrijedi za moju sedmericu braće I njihove porodice. Sada ne znam gdje su. Ne znam ništa o njima, njihovim sinovima ili ženama; komunikacija je postala preteška. 

 

Izvor: middleeastmonitor.com

Za Akos.bA prevela: Emina Suljević

 

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top