U FokusuVijesti iz svijeta

GIDEON LEVY: Nijedan izraelski vojnik nije odbio učestvovati u ovom zlom ratu

Piloti bombarduju kao što nikada prije nisu bombardovali, operateri bespilotnih letjelica ubijaju daljinskim upravljačem u veleprodajnim količinama koje dosad nisu bile poznate, artiljerci granatiraju više nego ikad, operateri teške inženjerijske opreme uništavaju kao što nikada prije nisu uništavali, pa čak i zatvorski čuvari zlostavljali zatvorenike kao što nikada prije nisu zlostavljali – i niko nije ustao

Niko nije ustao. Do sada, koliko je poznato, u ID od početka rata nije zabilježen niti jedan slučaj neposluha, osim jednog mladića prije regrutacije.

Piloti bombarduju kao što nikada prije nisu bombardovali, operateri bespilotnih letjelica ubijaju daljinskim upravljačem u veleprodajnim količinama koje dosad nisu bile poznate, artiljerci granatiraju više nego ikad, operateri teške inženjerijske opreme uništavaju kao što nikada prije nisu uništavali, pa čak i zatvorski čuvari zlostavljali zatvorenike kao što nikada prije nisu zlostavljali – i niko nije ustao.

Među stotinama hiljada rezervnih i karijernih oficira – ostavimo redovne vojnike zbog godina, statusa i ispiranja mozga – nema niti jednog vojnika ili oficira, pilota ili artiljerca, padobranca ili golanskog vojnika koji je rekao: Dosta je bilo. Nisam spreman nastaviti učestvovati u pokolju, nisam spreman biti partner u nanošenju neljudske patnje. Niti jedan zatvorski čuvar nije ustao da kaže istinu o tome šta se događa između zidna zatvora Sde Teiman i Megiddo, niti je položio lisice na sto.

Na prvi pogled, IDF bi trebao biti zadovoljan potpuno sporazumnim ratom, bez pozadinske buke. Ali potpuni nedostatak neposluha trebao bi izazvati strašne misli; ukazuje na automatsku poslušnost, a ne na dobro građanstvo. Takav brutalan rat koji još nije izazvao sumnju među borcima odražava moralnu sljepoću. Piloti i operateri dronova jedno su, oni svoje žrtve vide kao sitne tačkice na ekranu. Ali vojnici i oficiri u Gazi vide šta smo učinili. Većina njih su rezervisti, roditelji djeci.

Oni vide više od milion ljudi lišenih svega kako se gomilaju u Rafi. Vide tijela na ulicama, ostatke života u ruševinama, dječje lutke i njihove krevete, otrcane krpe i razbijeni namještaj. Da li svi vojnici misle da je Hamas kriv, da je cijela Gaza Hamas, da oni zaslužuju sve ovo i da će to koristiti Izraelu?

Odsutnost neposluha još je jasnija s obzirom na ono što se ovdje dogodilo prošle godine prije sedmog oktobra. Neposluh je postao legitimnije i uobičajenije oružje nego ikad prije; hiljade pilota i rezervista prijetilo je da će ga upotrijebiti.

U julu je pokret Brothers in Arms objavio da se oko 10.000 rezervnih vojnika iz 40 jedinica neće dobrovoljno prijaviti u rezervnu službu ako prođe državni udar. Pridružilo im se 180 pilota i navigatora koji su već u martu izjavili da se neće javljati na vježbe, zajedno s 300 vojnih liječnika i 650 rezervnih vojnika iz specijalnih i cyber jedinica. Uz toliko ljudi koji prijete neposluhom, njegova potpuna odsutnost sada je posebno gromoglasna.

Zaključak je da su mnogi karijerni i rezervni vojnici uvjereni da je državni udar režima bio pravedan i ispravan razlog za neposlušnost, za razliku od krvoprolića i razaranja u Gazi. Vojska uništava cijelu jednu regiju zajedno sa stanovnicima, a to ne peče savjest naših snaga. Nekima je više smetala klauzula o razumnosti. Gdje je sada onih 10.000 vojnika koji su prijetili neposluhom zbog Benjamina Netanyahua i Yariva Levina? Gdje je 180 pilota?

Zauzeti su bombardovanjem Gaze, sravnjivanjem s zemljom, uništavanjem i ubijanjem njezinih stanovnika bez razlike, uključujući hiljade djece. Kako se dogodilo da je bombardovanje kuće Salaha Shehadeha, u kojem je poginulo 14 stanara, od kojih 11 djece, dovelo do “pisma pilota”, u kojem je 27 pilota izjavilo da će odbiti služiti u misijama napada – a sada, čak ni razglednica od jednog pilota? Šta se dogodilo s našim pilotima od 2003. godine, a šta s vojnicima?

Odgovor je naizgled jasan. Izrael kaže da mu je nakon užasa sedmog oktobra dopušteno činiti sve i da je sve što učini vrijedno, moralno i legalno. Nepokornost tokom rata također je mnogo drastičniji korak od neposlušnosti u obuci i doista graniči s izdajom. Moglo bi povrijediti braću u borbi. Ali potpuni izostanak neposluha nakon nekih 90 dana zlog rata nije nešto zbog čega treba biti sretan. Nije dobro. Možda će za nekoliko godina neki ljudi požaliti. Možda će se neki toga sramiti.(stav.ba)

akos.ba

Povezani članci