Penzionisani inspektor Izet Sačić: Najteže mi je palo ubistvo dječaka Smaje Ćesira u Hadžićima

Izet Sačić, penzionisani policajac, a kasnije i inspektor u Sektoru kriminalističke policije MUP-a Kantona Sarajevo u Odsjeku za krvne, seksualne delikte i ratne zločine, svoju policijsku karijeru počeo je prije 32 godine.

Ispričao nam je kako je taj posao zavolio od svoje šeste godine. Stanovao je prekoputa policijske stanice u Trnovu, tako da je s policijom puno vremena provodio.

– Policija me voljela, zvali su me kod sebe, družili smo se i uvijek sam govorio “ja ću biti milicioner” – prisjeća se Sačić. A tako je i bilo. Nakon završene osnovne škole upisao je Policijsku akademiju na Vracama u Sarajevu. Kaže da se nikad zbog svoje odluke i poziva nije pokajao, pa je i u ratu radio kao policajac.

Četverogodišnju Policijsku akademiju završio je 1983. godine, te je odmah počeo raditi kao policajac u Trnovu. Kasnije je napredovao u službi do inspektora u Sektoru kriminalističke policije, Odsjek za krvne, seksualne delikte i ratne zločine.

– U Akademiji su me o svemu obučili. Škola je bila odlična, a iz nje si izlazio kao profesionalni policajac i zreo čovjek. Svaki stariji kolega koji je sa mnom radio upućivao me u ono što nisam znao, tako da sam brzo napredovao. Nakon napredovanja možeš biti i samostalan. Kasnije sam mogao sam raditi patrole i bez kolega – kaže Sačić.

Uniforma se prije poštovala

Ovaj penzionisani policajac i inspektor prisjeća se kako je bilo raditi njegov posao kada je počinjao svoju karijeru. Kaže da je to bio drugi sistem koji je bio uređen po pitanju policije i države.

– Prije je policajac pisao prekršajnu prijavu i branio svoju prijavu. Sad je malo komplikovanije za policiju i zbog papirologije. Mi sve pripremimo, samo što tužilac to sad brani, on naređuje i ne možeš ništa završiti bez tužilaštva – rekao je Sačić.

Dodaje da su ljudi prije više sarađivali sa policijom, a da je danas teško pronaći svjedoka čak i za pretres stana.

– Policija se poštovala prije rata, uniforma se poštovala, više se vjerovalo policiji. Policija je i sada dobra, ona dobro radi svoj posao, ali se bez tužilaštva ništa ne može uraditi – kazao je.

“Zbog ubistva Smaje Ćesira sedam dana nisam spavao”

Od svih slučajeva na kojima je tokom dugogodišnje karijere radio, kaže da mu je najteže palo ubistvo dječaka Smaje Ćesira u Hadžićima.

– Taj slučaj me ispratio u penziju i bio mi je najteži u karijeri, zato što se radi o djetetu i zato što je dijete maltretirano. Prošao sam kroz izjave majke, očuha, oca, nane i dede, a bio sam i na obdukciji. Vidio sam kakve je povrede dijete imalo, sedam dana nisam spavao. Doktor koji je radio obdukciju kazao je da ga ni jedna prije nije više potresla – prisjeća se Sačić.

Bilo je tu i lijepih stvari i uspješno riješenih slučajeva. Najsretniji je, kaže, bio kada je nakon stravične saobraćajne nesreće u skršenom automobilu pronašao živog i nepovrijeđenog dječaka. Porodica iz Tuzle je pošla na ljetovanje, te je zbog velike kiše i klizave ceste njihovo auto sletilo 150 metara u provaliju.

– Sišao sam da vidim kakva je šteta i čuo plač djeteta. Dijete je bilo iza sjedišta. Ostalo. Roditelji su već bili prebačeni u bolnicu Koševo, a niko nije primjetio da je u automobilu bilo i dijete. Bio je mrak, oko pola 2 ujutro, kiša je ljevala. Dječak je imao oko četiri godine, plav, kao da ga sad gledam. Doveo sam ga kod nas u stanicu, namjestili smo mu klupu, pokrili ga i on je tu spavao. Ujutro su došli nana i dedo i preuzeli ga – prisjeća se Sačić.

Odlazak u penziju

Penzionisanje je doživio kao nešto što ga je sljedovalo nakon višegodišnje službe. Najzahvalniji je porodici bez čije podrške sve te godine ne bi mogao izdržati. Prihvatio je činjenicu da je došlo vrijeme da zasluženo odmara, ali mu je najviše žao što više neće raditi sa svojim kolegama iz Odsjeka za krvne, seksualne delikte i ratne zločine.

– To je odjeljenje sa najviše posla. Nema nas puno, ali kad imaš tim, mili ti se raditi i sa voljom ideš na posao. Znali smo samo da se pogledamo i da znamo ko će šta raditi. Kad radimo uviđaj, kad se ubistvo desilo, nema da radi dežura. Svi smo tu. Ili vidim da je zapelo pa odem na lice mjesta i radim, bez obzira što nije moja smjena – kazao je.

Policajci su “psi tragači”

Pored toga što je radio u uigranom timu, jedan od razloga ovakvog njihovog odnosa je i to što slučaj brzo mora biti rješen, jer je rok predaje tužilaštvu kratak.

– Kad nađemo izvršioca, mi imamo samo 24 sata rok da ga predamo tužilaštvu. Radi toga najviše timski i radimo. Nastojimo sve dokaze prikupiti da tužilac može dalje raditi – kazao je Sačić i dodao da su policajci “psi tragači” za tužioce.

– Mi sve donesemo na sto, oni samo uzmu i pročitaju. Ne mogu podnijeti optužnicu bez nas. Nikad nam nije bilo jasno kako čovjeka koji je pod uslovom, nakon što učini djelo, puste…. A on pod uslovom! Na nama je da odradimo svoj posao što bolje, a dalje je na tužilaštvu i sudovima – kazao je Sačić.

(B. Pekmezović/Faktor.ba)