Otkud Bošnjaci u Čitluku: Od marginalizacije do zaborava

Piše: Hasan Eminović Sudeći po reakcijama na vandalizam devastiranja bošnjačkih kuća, počinjen početkom prošlog mjeseca u Drljajicama kod Čitluka, ovaj događaj neobično je iznenadio bh. javnost, ne zbog stepena devastacije, niti zbog ataka na povratničku imovinu, jer sličnih primjera proteklih godina bilo je napretek u Bosni i Hercegovini. Naime, bh. javnost iznenađena je otkud Bošnjaci u Čitluku. Percepcija je bila da je to stopostotni hrvatski životni prostor. Kako mu i samo ime kaže Čitluk je, ne tako davno, zaista, bio čifluk mnogobrojnih mostarskih porodica. Kao zasebna općina formiran je tek 1955. godine.

Od dolaska austro-ugarske vlasti bošnjačko stanovništvo se povlačilo prema Mostaru. Prema popisu stanovništva iz 1991. god. u ovoj općini živjelo je 14.823 Hrvata i 111 Muslimana, 19 Srba i 17 Jugoslovena. Bošnjaci su živjeli u slijedećim čitlučkim naseljima: Bijakovići, Biletići, Blizanci, Krehin Gradac, Čitluk, Hamzići, Krućevići, Vijonica. Šest godina ranije, 1987. god., Muslimana je bilo 150 ili 1,5% od ukupne populacije. Danas na prostoru ove općine stalno živi 6 porodica, a još dvadesetak ih se redovno, čim im se ukaže prilika, vraća rodnom zavičaju, rodnoj kući, da obnove imanja i da olakšaju egzistenciju.

Bošnjaci su živili u slijedećim čitlučkim naseljima: Bijakovići, Biletići, Blizanci, Krehin Gradac, Čitluk, Hamzići, Krućevići, Vijonica. Danas na prostoru ove općine stalno živi 6 porodica, a još dvadesetak ih se redovno, čim im se ukaže prilika, vraća rodnom zavičaju.

Pusta imanja begovska

Jedan od onih koji se rado vraća rodnoj Vijonici je i Mirza Jakirović. Kuća mu je minirana tokom rata. Nije je uspio obnoviti, a volio bi, kad bi se ukazala prilika. Porušena je i kuća Mirzinog brata. Cijelo selo do agrarne reforme bilo je bošnjačko. Tu su imanja imali Dželilovići, Behlilovići, Nametci, Bijavice i Jakirovići. Samo su Jakirovići uspjeli održati vlasništvo do posljednjeg rata. Posljednja je selo napustila Tidža Jakirović, rođena Bijavica. Protjerana je 1993. god. u Norvešku gdje je preselila na Bolji svijet. U ratu je, nedaleko od Mirzine kuće, porušena 600 godina stara Jakirovića kula. „Teško mi je što se to desilo. U Krehin Gracu tokom rata živjelo je nekoliko srpskih porodica. Njih niko nije dirao, niti tjerao, a naše kuće su namjerno minirane. U Vijonici nikad niko nije prodavao zemlju. Tamo je ostala velika zemlja porodice Hadrovića“, priča nam Mirza. Odlučan je da će dok bude mogao štititi svoju imovinu. Ponovio je već ranije objavljene činjenice u historijskim knjigama o mnogobrojnim begovskim kulama kojih više nema, kako su kmetovi nakon odlaska vlasnika preuzimali vlasništvo nad zemljom i kako su ga krajem XX stoljeća potpuno bez zapreka koristili.

„Tamo imamo veliki harem u koji je pokopana moja uža rodbina“, naglašavajući razloge zbog kojih često odlazi u rodni kraj, s gorčinom u grlu, kaže Mirza za Preporod. Njegov rođak Alica od ’77. do ’82. god. u Čitluku je imao zanatsku radnju. Osim njega još nekoliko mostarskih Bošnjaka držalo je uslužne radnje. Općinska vlast im je izlazila u susret. Alica nam je pojasnio kako su Bošnjaci često zbog nadoplataka koje je socijalistička vlast nudila radnicima otpisivali svoju imovinu u Čitluku.

Tu su imanja imali Dželilovići, Behlilovići, Nametci, Bijavice i Jakirovići. Samo su Jakirovići uspjeli održati vlasništvo do posljednjeg rata. Posljednja je selo napustila Tidža Jakirović, rođena Bijavica. Protjerana je 1993. god. u Norvešku gdje je preselila na Bolji svijet. U ratu je, nedaleko od Mirzine kuće, porušena 600 godina stara Jakirovića kula.

Poznata mostarska porodica Muslibegovića, koja je imala svoje posjede u mnogim hercegovačkim mjestima, imala je svoju zemlju i u Čitluku. Njih Hivzija Hasandedić, poznati istraživač muslimanskog naslijeđa na području Hercegovine, navodi da su među posljednjim odselili iz Čitluka. Tadžudin Muslibegović nije nam mogao precizno reći gdje im se imovina tačno nalazi. Pokazao nam je Temesuk (dozvola iz 1569. god.) stanovnicima sela Bribinovići za ispašu stoke. U njemu su precizirane granice privatnog posjeda na kojem stanovništvo sela nije moglo napasati svoju stoku. Tadžudin čuva porodične dokumente u kojima se navode podaci gdje su sve imali imanja, ali ih nikada nije do kraja evidentirao, sistematizirao i obradio. „Možda bi bilo dobro kad bi se to sve stavilo na papir. Do sada nismo imali nekog posebnog interesa, jer tom obimnom poslu, najprije, treba naći pravu svrhu. Sve su to historijske činjenice i možda bi to zbog historije trebalo uraditi. Sada je sasvim druga realnost. Sjećam se da smo prije ovog rata dobili obavijest sa suda na jednu parnicu u kojoj je neka familija htjela da pravno reguliše posjed nad zemljom. Bilo je to drugo vrijeme i drugačija atmosfera. Uglavnom, nismo se pojavili na toj parnici i ne znam šta se s njom desilo“, prisjeća se Muslibegović.

S izgradnjom džamije uvijek je dolazio berićet

Kako bilježi Hivzija Hasandedić na području Čitluka tokom XX stoljeća postojale su dvije džamije bez munare. Prvoj je zapamtio, u trnje zarasle, omeđine, a bila je izgrađena na mjestu zvanom Ploča u polju, 500 metara niže Čitluka. Bila je malih dimenzija 6×6 m. Izgrađena je na zemljištu nekog Subašića, neposredno uz nekropolu stećaka na temelju čega je izveo zaključak da su u tom mjestu živjeli bogumili. „Džamija se nalazila na lokalitetu Pločno. Sve je poravnato, tragovi su uništeni odmah poslije Drugog svjetskog rata. Mene je rahmetli babo dovodio na to mjesto i pokazivao mi gdje je bila džamija. Još uvijek bi se mogao taj lokalitet identificirati“, dok smo razgovarali o džamiji kazao nam je Mirza Jakirović.

Cijeli tekst u Preporodu od 15. novembra

preporod.com