Književni dvojac Osman-Aziz – fenomen evropske književnosti
Piše: Hasan Eminović
U historiji svjetske književnosti rijetke su pojave da dva istaknuta pisca svoja književna djela oblikuju i ispisuju zajedno. U svim varijantama jugoslavenskog književnog stvaralaštva takav poduhvat, dosta uspješno, učinila su dvojica Mostaraca – Osman Nuri Hadžić i Ivan Milićević, koristeći se pseudonimom Osman-Aziz.
Premda oba ova pisca imaju i svoja zasebna književna, historijska, publicistička i naučna djela, književna kritika, kako ranije tako i danas, nije jasno precizirala pojedinačne učinke u njihovim zajedničkim romanima i pripovijetkama, kao što nije odgonetnula ni motive njihovog književnog udruživanja.
U opsežnoj studiji prof. dr. Safet Sarić tu vrstu književne kolaboracije pokušava sagledati u njihovim određenjima mjestom rođenja, stepenom i vrstom obrazovanja, željama za prosperitetom kulturnog uzdizanja naroda, te na koncu zanosne mladalačke ideološko-političke opredijeljenosti.
Njihova pojedinačna saradnja u brojnim hrvatskim časopisima (do 1894. godine), najčešće onih bliskih idejama političkog programa Ante Starčevića, prethodila je kasnijim ozbiljnim književnim djelima. Na Hadžićevu inicijativu, 1895. godine počinju s pisanjem prvog romana Bez nade, što im je omogućilo da se svrstaju u plejadu zagrebačkog književnog kruga i Maticu hrvatsku.
Hadžić je sam osmislio “kostur” za siže romana s već oformljenom idejom koji je kasnije Milićević učinio estetski dojmljivijim. Konačna odluka za sadržaj koji će biti objavljen bila je opet Hadžićeva. Vijest da će Matica hrvatska štampati njihov roman pokrenula je čitavu bujicu ideja i planova za nove književne poduhvate urađenih pod pseudonimom Osman-Aziz: Pogibija i osveta Smail-age Čengića (1895), Marijanova rana (1895), Zbirka pripovijesti iz bosanskog života (1895–98), Mearif (1894), Na pragu novoga doba: pripovijesti (1896), Bez svrhe: slika iz života (1897).
Njihovo političko djelovanje u pravaško-hrvatskom pokretu, prema Muhsinu Rizviću, predstavljalo je ujedno i odbranu islama, što je tada bilo izuzetno važno, jer je koincidiralo s uzmicanjem bosanskohercegovačkih muslimana iz političkih i društvenih tokova. Na tom polju posebno se istakao Nuri Hadžić sa svojim djelima.
Prosvjetiteljski rad i animiranje bosanskohercegovačkog čovjeka, posebno muslimana, tog doba da se trgne iz letargije i kreira svoju budućnost bili su im osnovni motivi spisateljskog rada. Stoga, nisu željeli izmišljati nove likove, već su ih “pozajmljivaliˮ iz naroda, onakve kakvi oni jesu. Knjigu su smatrali i narodnom školom i političkom arenom i predstavnikom javnog mišljenja i općom “sabornicom”, gdje se raspravljalo o svemu bitnom što bi vodilo konačnom zaključku i dostojanstveno otvaralo vrata budućnosti. U njihovim djelima progovorila je zanosna želja za podizanje prosvjete, upućivanje neukih, kritika pogubnih zabluda, osuda domaćeg konzervativnog čovjeka, kojeg svladava novo vrijeme i zastarjeli nemoćni pogledi uskogrudnosti i nepovjerenja, kako bi ih zamijenila napredna shvatanja, jer budućnost je osigurana samo onome koji prihvata općekulturni napredni zamah. Osman-Aziz oštro napada prvake zaostalog bosanskog društva koji su zazirali od novog, želeći zaustaviti ono što je tako silno i moćno prodiralo. Njih dvojica dolaze s novim mislima, pokušavaju liječiti zloslutna umišljanja zbilje u narodu, odvraćaju ga od iseljavanja, savjetuju ga da ostane u domovini. Njihova književna djela su u to vrijeme bila i zapažena i cijenjena. Dobili su mnoga priznanja, a njihova djelatnost je ocjenjivana korisnom.
Ivan Milićević je do kraja života ostao dosljedan hrvatskim političkim idealima, ali jednako tako i bratstva među Bošnjacima. Odvažno se suprotstavio barunu Kutscheri u vezi s nacionalnim pitanjima Bošnjaka: “Ne može se dekretirati iz ureda, kako se narod ima nazivati. Tu je najmjerodavniji narod samˮ, poručio mu je Milićević. Milićevićev odnos prema muslimanima bio je krajnje iskren i s mnogima je iskreno sarađivao. Kao urednik Sarajevskog lista drugarski je izašao u susret, tada već shrvanom, Musi Ćazimu Ćatiću primivši ga u uredništvo. “Bilo mi je drago, da Musi omogućim, da bude bez brige, pa da pjesnikuje i radi bilo što književno. Nisam od njega tražio, da uporno radi, ostavljajući mu slobodu da se bavi književnim radom po miloj volji”, govorio je Milićević.
Smisao, ciljeve i motive njihovog književnog djelovanja najilustrativnije opisuje početna rečenica iz prvog bosanskohercegovačkog (bošnjačkog) romana Bez nade, kojom slikaju most kao višeznačnu metaforu spajanja različitosti. No, oni je slikaju još jednim sjedinjenjem, utokom rijeke Radobolje u Neretvu. Ta rečenica sama za sebe dovoljno govori: “Gdje u Mostaru Radobolja utječe u brzu i bijesnu Neretvu, kod Staroga mosta, ondje je najlakši pristup vodi”.
Ivan Milićević rođen je u Mostaru 23. juna 1868., a Osman Nuri Hadžić 28. juna 1869. Osnovno obrazovanje obojica su započeli u Mostaru. Milićević se obrazovao još u Skradinu i Splitu. Srednjoškolsko obrazovanje okončali su u Sarajevu da bi ih sudbina ponovo spojila tokom studija prava u Zagrebu i Beču nakon čega su objavljena njihova književna djela.
Osman Nuri Hadžić objavio je još i sljedeće knjige: Ago Šarić: pripoviest iz prošlosti Mostara (1894), Islam i kultura (1894), Pripovijesti iz bosanskoga života (1898), Muslimansko pitanje u Bosni i Hercegovini (1902), Borba muslimana za vjersko-prosvjetnu autonomiju (1902), Muhammed a. s. i Kur’an: osvrt na historiju islamske kulture (1931), Bosna i Hercegovina pod austro-ugarskom upravom (1938) (koautori Vladislav Škarić i Nikola Stojanović), Pripovijetke (Sarajevo, 1980). Rukopis pripovijetke Tko pod drugim jamu kopa, sam će u nju upasti čuva se u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici pod naslovom Tužne uspomene. Prevodio je s arapskog, turskog, francuskog i ruskog jezika. Umro je 23. decembra 1937. u Beogradu.
Milićević je oko sebe okupljao mlade i darovite pisce i novinare. Uređivao je listove Osvit, Sarajevski list, Hrvatska sloga i Pravda. Bio je saradnik u sarajevskom Novom listu (1942, 1944), mostarskom Hrvatskom pravu (1943), Hrvatskoj misli (1943, 1944), Hrvatskom narodu (1942, 1943, 1944). Umro je 15. marta 1950. u Sarajevu.
