Otac koji je uspio da svojoj djeci vrati dobra stara vremena
Pre osam godina, Majk Lanca iz San Franciska je očekivao svoje prvo dijete. I počeo da obraća pažnju na to kako izgledaju životi današnje djece.
“Nisam ozbiljno razmišljao o djetinjstvu od vremena kad sam i sam bio dijete pa sam se obratio za informacije nekim od prijatelja koji su već bili roditelji. I bio sam iskreno zgrožen.” priča Majk.
Njegove najljepše uspomene iz djetinjstva bile su tumaranje po komšiluku bez nadzora odraslih. „U moje vrijeme, djeca su činila komšiluk. Ona su bila društveni „ljepak“ koji je povezivao susjede.“ Ali djeca iz njegovog sadašnjeg okruženja više nisu imala takva iskustva. Jedino što je vidio da rade jeste pohađanje časova, igranje na organizovan i nadgledan način i provođenje svake sekunde svakog dana pod nadzorom odraslih.
“Sin moga prijatelja Džona, koji je tada imao 7-8 godina, imao je dnevni raspored aktivnosti i ugovorenih druženja. Pitao sam Džona “Zašto jednostavno ne izađe napolje i igra se sa drugovima” a on mi je rekao “Djeca to više ne rade.” To me je baš pogodilo. Počeo sam da zapitkujem ljude “Je li to istina? Da li vaša djeca sve rade po planu i programu? Zar stvarno ne mogu da izađu i igraju se sa drugom djecom?” I svi sa kojima sam pričao su rekli “Da, jednostavno, tako stoje stvari”. Rekao sam sebi i svojoj ženi “Mi tako nećemo raditi”. Ja sam inicijativan, i koliko god moglo čudno izgledati da neko uzme kulturni fenomen i odbaci ga, za mene to nije bilo neobično”.
Kako bi svojoj djeci obezbjedio onakvu slobodu kakvu je sam imao kao dijete, odlučio je da se za početak preseli. Prvo je pomislio da će biti dovoljno da pronađe mjesto za stanovanje gdje djeca mogu da se igraju napolju sama, ali ispostavilo se da takvih komšiluka praktično više nema. Zbog toga su on i njegova žena odlučili da se dosele u kraj koji je imao sve prave “predispozicije” da ga preobraze u ono što su zamislili.
“Kada smo konačno našli pravo mjesto i uselili se, naš sin je već imao četiri godine i hitno smo morali da djelujemo. Svjesno smo počeli da boravimo svakog dana napolju, ispred kuće, i tako od svog dvorišta napravimo komšijsko okupljalište. Kucali smo ljudima na vrata, pričali sa njima, upoznavali ih.”
Lanca je napravio divan sto za piknik i postavio ga ispred kuće. Većina ljudi, kaže on, zavuče se iza kuće i tamo, skriveni iza ograde i izolovani od komšiluka, prave roštilj. Nasuprot tome, on i njegova žena su odbacili tu praksu i počeli da jedu ispred kuće, pozivajući prijatelje i komšije da im se pridruže. Napravili su igralište sa bazenom sa pijeskom i fontanicom, i svaku priliku koristili da dovuku komšijsku dejcu na igranje. Čak su insistirali da lokalna djeca “vise” u njihovom dvorištu i kada oni nisu kod kuće.
Danas, Majk Lanca ima troje dece, a njegov “playborhood” (izraz nastao kao kombinacija riječi igra i komšiluk), postao je prava lokalna institucija zahvaljujući mnogobrojnim porodicama koje su prihvatile ovu ideju i uključile se. Trotoari, dvorišta i ulice u njihovom kraju sada su puni života i djece koja se igraju.
“Postoje ljudi koji misle da je dječija igra izumrla i kažu “Zaboravi, ta vremena su prošla”. Ali, mislim da većina nas želi da živi na takav način. Trudimo se da uvide da je to moguće i da im pokažemo kako da to i postignu” kaže Lanca, koji je prije nekoliko godina napisao knjigu Playborhood: Turn Your Neighborhood Into a Place for Play u kojoj nudi praktične savjete kako preobraziti svoj komšiluk u mjesto dečije igre.
“Naša djeca se igraju napolju i trčkaraju naokolo svakog dana, i ne provode ni minuta ispred televizora. Moj najstariji sin vozi se biciklom do škole oko 2 kilometra. Trudim se da mu se pridružim u vožnji kada god mogu, kako bismo provodili vrijeme zajedno” kaže zadovoljni otac koji je uspio da preokrene savremene okolnosti u korist ljepšeg djetinjstva svoje djece.
Izvor: babble.com, neighborista.net
Prijevod: detinjarije.com
Obrada: Akos.ba
