Osvrt na edukaciju „Psihologija žene: Moć samospoznaje“
Proteklog vikenda je završena edukacija za žene na temu „Psihologija žene: Moć samospoznaje“ koju je vodila psihologinja Aida Tule. Edukacija je održana u prostorijama Junus Emre Instituta, a organizator iste je bh. Asocijacija alumnija Turske (TUMED).
Edukacija se sastojala od četiri bloka i realizirana je kroz radionički oblik rada. Obrađene su četiri teme: Razumijevanje unutrašnjih procesa, Upravljanje očekivanjima, Razumijevanje zakona komunikacije i Izgradnja psihičke otpornosti.
Naime, u prvom dijelu radionica govorilo se o teorijskim postavkama tema, a potom su sve učesnice uzele aktivno učešće u praktičnom dijelu radionice pri čemu je naglasak bio na povezivanju teorijskih postavki tema sa svakodnevnim situacijama sa kojima se susreće jedna prosječna bh. žena.
Što se tiče teorijskih postavki tema, posebno bih naglasila važnost pravilnog shvatanja nefsa te razliku između očekivanja i nadanja.
Nefs je centralna unutrašnja dimenzija čovjeka koju ne bismo trebali satanizirati, a često se nefs shvata kao nešto negativno, kao nešto loše. Naime, mi (naši nefsovi, nefs = self, sebe, se) imamo potencijal (učenjem, razumom i dr.) da se izdignemo iznad meleka, a isto tako možemo da „padnemo na dno“ (našim ponašanjem) kao što je Iblis pao kada je odbio da učini sedždu Ademu a. s.
Da bi naš nefs bio u mogućnosti da napreduje potrebno je da mu damo njegova prava, a to su pravo na slobodu i pravo na ugodu. Bitno je naglasiti da sloboda nije „mogu raditi šta hoću“ nego, sloboda je odgovornost. Dakle, dajemo slobodu kako bismo razvili odgovornost. Također, bitno je da imamo momente ugode kako bi naš nefs bio zdrav, ti momenti ugode se razlikuju od osobe do osobe. Nekome to može biti putovanje, nekome slatkiši, nekome kupka. Dakle, prepoznajmo šta nam to godi i priuštimo to svom nefsu.
Što se tiče očekivanja i nadanja, osnovnu razliku čini djelovanje, odnosno nedjelovanje. Naime, očekivanja nisu ništa drugo do prognostika i prilikom očekivanja mi aktivno ne poduzimamo neku akciju i naša očekivanja se mogu ali i ne moraju ostvariti. Ostvarenje/neostvarenje naših očekivanja zapravo govori koliko smo dobri prognozeri. Problem kod očekivanja je kada ih mi pretvorimo u naša duboka uvjerenja, u naša nadanja i tada lahko dolazi i do razočarenja. Ukoliko želimo, imamo cilj da se nešto ostvari trebamo poduzeti konkretnu akciju i tada je realno da se nadamo da će se to i ostvariti jer smo djelovali.
Da bismo ostvarili neke ciljeve nužno je da izađemo iz zone komfora jer se ciljevi nikada ne nalaze u toj zoni. U tom slučaju trebamo biti spremni na rizik i prilikom donošenja odluke izvagati na način da bude što manje štete, a što više koristi. Ovdje se ne kaže nikako štete i 100% dobiti jer je to protiv Allahovih zakona i toga trebamo biti svjesni, to tako prihvatiti, a nikako se boriti protiv toga jer to na kraju svakako nećemo promijeniti.
Kao što je bitno to naše djelovanje, isto tako bitna je i naša komunikacija, kako sa namam samima tako i sa ostalim živim bićima. Zašto? Zato što svaka izgovorena riječ direktno utječe na hemiju organizma, a time i na njegovo cjelokupno stanje. U Kur’anu se kaže da govorimo dobro ili da šutimo. Šta je to dobro? Dobro sve ono što gradi povjerenje među ljudima, a i unutar nas samih.
Poruka koja je dominirala na posljednjem susretnu jeste da smo mi bića koja uče i da nas Allah kroz svaku situaciju podučava određenim lekcijama, na nama je koliko ćemo to dobro usvojiti. Isto tako sve ove teorijske i praktične postavke tema može svako od nas da nauči i da doprinese kvaliteti svog vlastitog života.
Za Akos.ba piše: Samira Žunić – Velagić
