Vi ste ovdje
Home > Vijesti > Kolumne i intervjui > On me, mama, voli!

On me, mama, voli!

Često pomislim na izreku: “Mladost-ludost”. Dugo sam mislila da se odnosi samo na one hormonske ludosti, ili na neiskustvo, i takve  osobine.

Onda sam počela žešće osjećati godine, i skužila da sam pola mladosti provela u drhtanju nad 500 grama viška na vagi, nad pjegicama na nosu ( hjooojhhh), nad “vidi mi ovi!” uz bjesomučno pokazivanje centimetra i po “sala”. Nekad sam to zvala “nametnutim standardima”, a sad znam da je budalaščina, jer samo blesav insan može pomisliti da će nekad biti ljepši nego tad, u cvijetu mladosti. Samo belsav insan može misliti da ima mugućnost da mu se desi nešto treće, osim: starost, ili smrt u mladosti. No,   ljudi misle da se rak dešava uvijek nekom drugom. I da se rat dešava negdje drugdje ( “mah, to je u Sarajevu, neće doć do Zenice!” je poznato mnogima…apsurda li golema!) Misle da se uvijek nekom drugom rađa dijete sa posebnim potrebama, da neko deseti ostaje bez partnera, i da roditelji, i kad umru, ostaju tu negdje, sa svojim skutima. Gledam ove mlade djevojke, jedne samozatajne, koje se stide svoje sjene, i druge, bahate, koje nosom pokazuju da one ZNAJU da je svijet radi njih stvoren…kao tepih, naravno, da po njemu gaze. Ove samozatajne ( a većina je djevojaka takvih, makar se i pravile da su nešto cool i otvorene), misle da ih nikad niko neće oženiti, da nema šanse da je nađe, pa treba ona nešto poduzet ( ali štaaa??), misle da bi bile sretne, samo da nemaju taj nosić okrugli, baš takav ( ajoj, nikad se neću udat, vidi mi prišteva na leđima!) i da su im prsti na nogama ružni. Ove bahate misle da imaju registarsku tablicu na čelu, koja daje na znanje da im se svi trebaju sklanjat s puta, kao što su to činili mama i babo… ili nisu, pa baš zato! One najčešće budu vrlo rano upotrebljene, iskorištene, i u “najboljem” slučaju, udane za nekog lokalnog “facu”, koji zna lupit šakom od stolić. Nabrzaka rodi dijete ili dva, i bude moderna mama, koja je usamljena sama i u društvu…jer, zar da ONA tako završi?? Sa trideset joj se ukažu prve značajnije “bore” (hhhhh), i ona odluči da je njeno životno opredjeljenje depresija, jer “takva ne može među ljude”, a i ako može, nije to “to”. A samo je jedna istina. Ljudi izgovaraju fraze koje im simpatično zvuče, samo zato što- simpatično zvuče. I, negdje u dubini duše, skontali su da ima nešto u tome. Tako je upotrebljena i ona poznata: “Uživajte u sitnicama, jer život se cijeli od sitnica sastoji”, i sve varijante te rečenice. OTKUD NEKOM PRAVO DA  BILO ŠTO PROGLASI SITNICOM?? Kakva sitnica? Otkud da je sitnica to što neko vidi, čuje, može pomirisati, hoda, trči, radi, uči, sretne poznanika, poljubi roditelja… KAKO je to, majka mu stara, postalo sitno?? A istina je sljedeća: U nekim srcima, previše je praznine, pa im se sve što u njih stane, čini premalo. A neka su srca ispunjena onim što , ustvari, znači život. Zato je njima sve golemo, i teško da još nešto u srce mogu ugurati…zato imetak slažu u džep, ljubav prema ljudima pored već punog srca ( i zbog toga ih ne boli kad se iskida), diplome upotrijebe za ono za što služe, a ne kaoim kao deklaracije… Među ljudima , uvidjeh, sretni su i najsretniji, gotovo uvijek, oni koje “prividno sretni” žale. Ili misle da ih treba žaliti. Među “prividno sretnima” najsretniji su oni koji spoznaju privid. Ko je taj ko određuje šta je malo, a šta dovoljno za sreću? Naša srca, i naš stav o samima sebi. Ko se precijeni, sebe ne cijeni, jer nikada neće imati dovoljno za osmijeh i istinski rahatluk duše. A gdje sreća stanuje, ako nije u srcu i duši? Riječima jedne mlade djevojke, a moje velike učiteljice o najvažnijim lekcijama u životu, Emine Mujanović: “Gledam po fejsu se vrte slike maturanata . Već odavno se slikale moje vršnjakinje . Dobile slike , pripremile haljine za mature . Škola je pri kraju , još su samo ostale neke finese . Eto one završiše i srednju . A ja ne . One se pripremaju za maturu . A ja ne . One imaju haljinu . A ja ne . Lagala bih kad bih rekla da ne boli me to sve što gledam ovih dana . Ali živ čovjek se na sve navikne . Ja sam se navikla , prihvatila svoju situaciju takvu kakva jeste . Spoznala sam ja sebe ovakvu . Pronašla . Shvatila . Ali boli me majčina suza , nije se ona još pomirila sa svim . Evo miri se ona već dugih 12 godina moje bolesti . Ali teško . A pogotovo sad kada gleda moje vršnjakinje da se pripremaju za završnicu škole . Bole me njene suze . Znam da je i ona željela da mene otprati na maturu . Da bude ponosna što je njena kćerka završila srednju školu . Što joj je kćerka postala odrasla osoba . Ali eto tako je kako je . Ne može to sve vidjeti , doživiti . Ali mati budi sretna . Ponosna . Spoznala sam šta je život . Dunjaluk . Spoznala sam šta je prava bol , sreća . Šta će mi mati zdravlje ako nisam sretna . A ja sam ovako bolesna sretna . Spoznala sam šta je sreća i gdje je sreća . Sreća je kad Allahu pripadam . Sreća je kad sam Mu pokorna . Sreća je kad u dovi pustim bezbroj vrelih suza . A ujutru ustanem s’ suzama radosnicama . Mati mene Allah čuje , vidi . On me, mama, voli .”

Ammara Šabić-Langić

Skovana od vremena

akos.ba

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top