Odnos muslimana prema prijašnjim Allahovim objavama

Kur’an, kao posljednja Allahova objava, ostat će nepromijenjen do Sudnjeg dana. Uzvišeni nam poručuje da su Tevrat, Zebur i Indžil Božije objave u koje trebamo vjerovati, o čemu smo već govorili.

Međutim, Allah dž.š., također naglašava da su ehlu-kitabije (Ehlu–l- Kitab – pripadnici Knjige, tj. jevreji i hrišćani) iskrivile sve prijašnje objave, tj. da nisu sačuvali izvorne verzije Tevrata, Zebura i Indžila. Da će Kur’an biti neizmijenjen do Sudnjeg dana, a da su ostale objave davno iskrivljene, govore i povijesne činjenice, kao i današnje činjenično stanje. Tako, ako pogledamo Kur’an od vremena Muhammeda, a.s., do danas,primjetit ćemo da postoji samo jedna njegova verzija, te da nikada nije postojalo više njih.

Dakle, gdje god danas u svijetu da kupimo Mushaf, tj. Kur’an u vidu knjige, pogledamo sačuvane rukopise Kur’ana, slušamo učenje Kur’ana, susrest ćemo se sa jednom jedinom izvornom verzijom koja ima 114 sura (poglavlja) i 30 džuzeva (dijelova).

S druge strane, ako pogledamo Bibliju, koja bi trebala da sadrži Tevrat, Zebur i Indžil, vidjet ćemo da nema jedinstvenog mišljenja među jevrejima i hrišćanima ni po broju knjiga, pa tako jevrejska Biblija sadrži 24 knjige, katolička 73, pravoslavna 78, protestantska od 66 do 80, zavisno od denominacije, jermenska pravoslavna 80, etiopska pravoslavna 81 knjigu itd.

Stari zavjet nije sačuvan na izvornom hebrejskom jeziku. Tako je nastarija sačuvana kompletna verzija Starog zavjetaustvari grčki prijevod, poznat kao Septuaginta, načinjen postepeno u III i II stoljeću p.n.e. u Aleksandriji. Najstariji sačuvani fragmenti rukopisa Septuaginta su iz II stoljeća p.n.e., a najstariji sačuvani kompletni rukopis je tek iz IV stoljeća n.e. Dakle, najstarija sačuvana verzija Starog zavjeta je iz IV stoljeća n.e.

Ni Novi zavjet nije sačuvan na izvornom aramejskom jeziku, već u prijevodu na grčki. Tako najstariji grčki fragmenti potiču iz sredine II stoljeća, dok najstarije kompletne verzije su iz IV i V stoljeća: Vatikanska Biblija (Codex Vaticanus, c. 325-350), Sinajska Biblija (Codex Sinaiticus, c. 330-360), Aleksandrijska Biblija (Codex Alexandrinus, c. 400-440), Palimsest Efraima (Codex Efraemi Rescriptus, c. 450). Štaviše, u ranim stoljećima hrišćanstva postojalo je najmanje 200-300 različitih verzija Evandelja (Indžila). Onda su na Nikejskom saboru 325. godine hrišćani izabrali 4 verzije kao kanonske (zvanične): evanđelja po Mateju, Marku, Luki i Jovanu (Ivanu). No, problem je što i ova 4 kanonska evanđelja imaju svega 10 % zajedničkog sadržaja.

 Također, treba napomenuti da je kroz historiju prevodenja Biblije prisutno stalno revidiranje prijevoda, koje podrazumijeva, između ostalog, oduzimanje, dodavanje prepravljanje. Revidiranje čak ne prestaje i dan-danas. Upravo radi toga svega, Uzvišeni Allah poziva hrišćane i jevreje da se vrate izvornoj i istinskoj vjeri u Jednog Boga. Međutim, ako se ne odazovu, onda nek makar posvjedoče da su sljedbenici Muhammeda, a.s., muslimani.

 Na kraju, progovorit ćemo o propisu korištenja israilijata. Israilijati su predaje koje se prenose od ehli kitabija ( jevreja i hrišćana ), bez obzira nalazile se u nekoj od verzija Biblije ili van nje. Sve u svemu, israilijate možemo podijeliti na tri vrste:

1. Sadržaj koji se isto tako nalazi u Kur’anu ili Sunnetu prihvatamo ga kao istinu. Kao npr. potop Noinog (Nuhovog) naroda, Abrahamovo (Ibrahimovo) dobijanje Izaka (Ishaka, a.s.) u starosti, Mojsijeva čuda (mudžize Musaa, a.s.), Marijino (Merjemino) bezgriješno začeće Isusa (Isa, a.s.) bez oca itd .
2. Sadržaj koji se ne nalazi u Kur’anu ili Sunnetu, a usto proturiječi Kur’anu i Sunnetu odbijamo ga kao laž. Kao npr. šovinističke tvrdnje u vezi ženskog roda, jevrejski nacionalizam, umor i odmaranje Boga (Jahve) nakon stvaranja svijeta, krivica Eve (Havve) za jedenje plodova zabranjenog drveta, istočni grijeh (tzv . grijeh Adama i Eve koji se prenosi rođenjem na ljude, njihove potomke) opijanje Noe, incest Lota ( Luta , a.s. ) sa svojim kćerkama, laganje Abrahama , hrvanje Jakoba (Jakuba, a.s.) sa Jahveom, Aronovo (Harunovo) pravljenje zlatnog teleta Israilcanima da ga obožavaju, blud Davida (Davuda, a.s.), Solomonovo (Sulejmanovo) obožavanje kipova itd .
3. Sadržaj koji se ne nalazi u Kur’anu ili Sunnetu, ali ne proturiječi Kur’anu i Sunnetu zauzimamo neutralan stav: ne prihvatamo ga kao istinu, niti ga odbijamo kao laž. U njega spadaju uglavnom kazivanja o narodima i poslanicima o kojima Kur’an i Sunnet nikako ne govore, detalji kazivanja o narodima i poslanicima o kojima Kur’an i Sunnet općenito govore, te tefsir (tumačenje) kur’ansko-sunnetskih izraza .

Islam dozvoljava korištenje i prenošenje israilijata prve i treće vrste. Stoga ne treba da čudida su israilijati prisutni u svim poznatim tefsirima i povijestima islama.

Izvor: Džepni priručnik o islamskom vjerovanju

Autor: Jusuf Džafić

Za Akos.ba pripremila: Arnela M.