Vi ste ovdje
Home > Obrazovanje i odgoj > O obrazovanju i odgoju > Odgojno-obrazovna uloga škole

Odgojno-obrazovna uloga škole

Poslije porodice, škola je najznačajniji faktor u socijalizaciji mladih. U razvoju ličnosti ona je most između porodice i ostalih segmenata društvenog sistema. Savremeno društvo pred školu stavlja konkretne zahtjeve u izgradnji demokratske, slobodne, svestrano obrazovane ličnosti. Škola ima zadatak da omogući razvoj mlade ličnosti u punopravnog i kompetentnog člana društva. Važno je da učenik usvoji opća teorijska i stručna znanja, ali je jednako ili više važno usvajanje normi, stavova, vrijednosti društva i demokratskog djelovanja u njemu.

Škola kao zajednica odrastanja sagledava se unutar socijalno-ekološke dimenzije razvoja kao planetarna era koja podrazumijeva paradigmatsku, a ne programatsku reformu. S tim temeljnim pitanjem moraju se suočiti odgoj i obrazovanje u budućnosti, koji već danas „boluju” od sve veće, sve dublje i sve ozbiljnije rascjepkanosti razdvojenih znanja posloženih u pretince, te s druge strane, realiteta problema koji su sve više polidisciplinarni, transverzalni, multidimenzionalni, transnacionalni, planetarni i globalni. Povezanost treba zamijeniti razdvojenost i pokazati put „simbiozofi je”, mudrosti života u zajednici: Jedinstvo, miješanje i raznolikost kao planetarni procesi (Morin, 2001).

Škola budućih nagnuća sve se više ističe kao prosocijalna zajednica učenika, učitelja i roditelja (Ledić, 1996) ili kao humana, stvaralačka i socijalna zajednica koja treba među učenicima poticati i razvijati suradnju umjesto nezdrave kompeticije, otvorenost umjesto izolacije, prijateljstva umjesto stigmatizacije, snošljivost umjesto netrpeljivosti. (Previšić, 1996).

Škola je odgojno-obrazovna ustanova u kojoj se sistemski, planski pod rukovodstvom nastavnika stiču znanja, vještine, navike, razvijaju psiho-fizičke sposobnosti  i ljudska ličnost. Školu možemo posmatrati iz perspektive dvije njene značajne funkcije: pedagoške i društvene. Ona pored toga treba da ispuni i neke druge funkcije: socijalizacija učenika, kvalifikacija za određenu strukovnu djelatnost, integracija osnovnih vrijednosti, osiguranje bezbjednosti djece za određeno vrijeme, upoznavanje stvarnih društvenih vrijednosti, sticanje navika poslovnog i profesionalnog ponašanja, doprinos osamostaljivanju djeteta. Škola uči o tome da se društvo ne sastoji od roditelja, rođaka i prijatelja, uči nas da je pojedinac jedan od mnogih i da njegov položaj nije zagarantovan unaprijed, da trebamo vrednovati pojedinca po onome šta je, a ne ko je. Ona je društvo u malom i uči kako da se dijete uključi u svijet odraslih, daje mu pripremu za život. U školi treba poštovati sistem nepristrasnih, objektivnih mjerila i vrednovanja postignuća, sposobnosti i trud pojedinca. Škola ne postoji radi same sebe, već da bi ispunila specifičnu društvenu svrhu i zadovoljila specifičnu potrebu društva, zajednice i pojedinca. Pravo pitanje koje treba postaviti nije pitanje – šta je to škola, već šta treba da radi i koji su njeni zadaci.  (Džumhur, 2009)

Pod odgojnim djelovanjem škole ne misli se na usputne pozitivne učinke obrazovnoga djelovanja nego na osmišljen dio svakodnevnog djelovanja radi socijalizacije, usvajanja pozitivnih stavova, općih moralnih i demokratskih vrijednosti. Odgoj, shvaćen kao pomoć pojedincu i zajednici za razvoj temeljnih stavova/ sposobnosti važnih za dostojanstven razvoj i život za sve i svakoga, kao što su savjest, sloboda, istinoljubivost, odgovornost, solidarnost, ne može ostvariti svoje ciljeve u nekom kratkoročnom razdoblju. Odgoj djeluje na mentalitet. Ne može stoga imati izravne i neposredne učinke, odmah uočljive i lako mjerljive. Neki smatraju da bi škola trebala biti samo obrazovna ustanova koja bi se trebala ograničiti isključivo na intelektualnu formaciju utemeljenu na kompetentnom stjecanju općih aspekata znanja i kulture.[1]

Odgojna pitanja u modernom svijetu sve više postaju pitanja života i smrti. Dovoljno je sjetiti se negativne statistike koja je sve prisutnija. Nitko više ne osporava problem moralne krize. Navode se brojne činjenice i primjeri, ali uglavnom ništa se ne poduzima. Čak ne postoji ni ozbiljan razgovor o toj problematici. Dapače, uočava se stanoviti strah i bijeg. Cjeloviti odgoj cjelovito se bavi čovjekom, njegovim svijetom, njegovim današnjim problemima, onima materijalne i onima duhovne naravi. Zanimljiva je izjava predsjednika Njemačke udruge fi – lologa koji priznaje: Odgojna zadaća škole danas ima novu i posebnu kvalitetu. Na svim razinama i u svim nastavnim predmetima škola mora danas naći i vremena i prostora za rasprave o osjećajima, razmišljanjima i raspoloženjima učenika, mora ih proraditi i analizirati. Dugoročno gledano, ova odgojna vrijednost vrijedi više nego nužno ispunjenje kognitivnih ciljeva učenja. (H. von Hentig, 1993. str. 210.)

Kako bi škola mogla ostvariti funkciju objedinjavanja svih vaspitnih uticaja, neophodno je da zauzme odgovarajuće mjesto u društvu, da postane u potpunosti ustanova od posebnog društvenog značaja, da svoju djelatnost zasniva na čvrstim pedagoškim standardima, da ima osnovne uslove i nastavna sredstva koja će omogućiti stvaralaštvo učenika i nastavnika, da raspolaže kadrovima koji će rad škole podići na kvalitetan nivo kako organizacijski tako i u svrhu realizacije odgojnih ciljeva. Posebno je važna saradnja škole i sredine, ali ona je često nedovoljna, jer škola nije organizacijski osposobljena, nema dovoljno moćida pridobije sredinu za djelatnost u sadržajima i metodama odgojnog rada, ali i zato što nema dovoljno ugleda u društvu. Ciljevi odgoja su dosta široko i uopćeno postavljeni, nastavni planovi i programi su opterećeni širinom, faktografijom , formalizmom i ne odražavaju nivo evropskih i svjetskih postignuća, udžbenici i priručnici nisu uvijek u skladu sa zadacima savremene nastave, sadržaji nisu prilagođeni potrebama našeg društva kao i potrebama, mogućnostima i interesima učenika. Način kreiranja nastavnih planova i programa je manjkav, zamjerke postoje i za način kreiranja pratećeg materijala, instrumenta i naučne verifikacije za šta se zalaže pedagoška nauka. Nastavnici često kritikuju nastavne planove i programe i to s pravom, jer svaka promjena koja se dešava na tom polju bude više ekstenzivna nego intenzivna i dalje ostaje problem što za mnoge dijelove gradiva koje predaju ne mogu učenicima predočiti njegov smisao i povezati ga sa stvarnim životom.  Standardi za izradu udžbenika nisu naučno razrađeni, a iako jesu, autori udžbenika, recenzenti i izdavači nisu dovoljno upućeni, pa udžbenik ne pruža nastavniku siguran oslonac ili sredstvo za samostalan rad.[2]

Da bi se osiguralo što kvalitetnije funkcioniranje škole, potrebno je pripremiti dobar program rada škole, uputstva kako realizovati program, te definisati instrumente za vrednovanje onog što je ostvareno. Jedan od obrazovnih i društvenih problema jeste i obrazovanje nastavnog kadra. Ako analiziramo neke nastavnike, te izvršimo provjeru kako su stekli znanje, diplome i kako se vrednuje njihov rad, kako su nagrađeni u odnosu na druge struke istih kvalifikacija, dobit ćemo sliku u kojoj mnogi od njih ne odgovaraju dinamičnim potrebama škole, njihova opća kultura je vrlo skromna, pedagoško-psihološka i metodička pripremljenost je nedovoljna, ali i uslovi stalnog usavršavanja na pedagoškom polju za predmet kojeg predaju su zastarijeli i ne prate nove trendove. S druge strane, postoje nastavnici koji teško ostvaruju dobru komunikaciju sa roditeljima, nisu u stanju da ih pridobiju za saradnju i da uz njihovu pomoć realizuju program rada škole. Pojedini nastavnici izbjegavaju susrete sa roditeljima, viđaju se s njima samo kad moraju i tada najčešće ističu slabosti djeteta, njegove propuste, neuspjeh. Nema sumnje da na ovaj način prikrivaju svoj nestručan rad, svoj neuspjeh i da tako žele roditeljima pripisati svu odgovornost, odnosno roditelje žele uputiti da traže rješenja van škole, na nekoj drugoj strani. Roditelj se ne može zadovoljiti uobičajenim odgovorima nastavnika za neuspjeh svog djeteta, zato nastavnik mora biti vrstan poznavalac dječije psihologije, pedagoške problematike u vezi s njegovim razvojem, mora biti osposobljen da studiozno proučava nastavu i njene efekte. Mora se priznati da ovo često nije moguće jer su nastavnici preopterećeni nastavom, administrativnim aktivnostima, sjednicama, vannastavnim aktivnostima, pa i nedostatkom uslova za bolju komunikaciju s roditeljima kao što je nepostojanje odgovarajuće prostorije, neizgrađen sistem i plan rada koji određuje sadržaje i razne aktivnosti kako bi došlo do poboljšanja ove saradnje. Da bi škola bila sposobna za promjene društva, integraciju nastavnih faktora, uspješno vaspitanje i obrazovanje, treba njen rad sistemski planirati i programirati sve aktivnosti, ali i osigurati nekoliko ključnih elemenata

Za Akos.ba pripremio Fahrudin Vojić, magistar religijske edukacije

Literatura:

[1] Više o tome vidi u: A. Hoblaj, Vrijednosno usmjereni odgoj u vrijednosno usmjerenoj školi, u: M. POLIĆ (ur.), Filozofija i odgoj u suvremenom društvu, str. 95–122, ovdje 113.

[2] Više o tome vidi u: Petar Mandić Vilitojević, Programiranje rada škole, IP Svjetlost OOUR Zavod za udžbenike, Sarajevo, 1976.

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top