Odgoj se ne može voditi samo parolama, već stvaranjem alternativa i suočavanjem s realnošću, ma koliko bila složena

Piše: Abdul-Kerim Bakkar / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Jedna od najvećih briga koje roditelji danas izražavaju, dok se nose s izazovima odgoja djece uzrasta od šeste do dvadesete godine, jesu dvije osnovne poteškoće koje čine srž odgojnih izazova u svjesnim porodicama:

Prva teškoća je u pronalasku dobre, moralne sredine i ispravnog društva koje će pomoći njihovoj djeci da ostanu na pravom putu, da ih podstakne na ispravno ponašanje i motivira ih da budu više posvećeni svojoj vjeri i dublje svjesni svojih odgovornosti.

Druga je nekontrolirano izlaganje digitalnom sadržaju, sa svim tokovima, idejama i ponašanjima koje taj sadržaj nosi – a koji duboko remete vrijednosni sistem na kojem su djeca odgajana.

Zbog toga danas vidimo muslimansku djecu koja su promijenila svoje ponašanje, čije su se vrijednosti i prioriteti izokrenuli, i čije je prisustvo u ibadetima oslabilo, a da često ni ne znamo tačno kada i kako je ta promjena počela.

Dugogodišnje iskustvo u radu s velikim brojem porodica i praćenju tih promjena izbliza, dovelo me do jasnog uvjerenja da obje ove poteškoće imaju stvarna i praktična rješenja – ali ta rješenja zahtijevaju svijest, planiranje i strpljenje.

Što se tiče prvog problema, tj., dobrog društva, ne treba čekati da ga djeca sama izaberu, već je na roditeljima da ga izgrade. Roditelji bi trebali izgraditi ”malo društvo” oko svoje djece – okupljajući ih s djecom dobrih porodica u redovnim, sedmičnim susretima ispunjenim smislom i sadržajem koji hrani dušu.

Nije važno da li su ti susreti radi igre, učenja Kur’ana, sportskih aktivnosti ili razgovora o istinskim vrijednostima – važno je da su redovni i da djeca ne ostanu sama pred izborima bez kriterija. Dobro društvo se ne nameće – ono se omogućava u čistom okruženju, i tada djeca sama od sebe biraju ono što ih vodi ka dobru.

Što se tiče druge poteškoće, povezane s digitalnim sadržajem, rješenje počinje u zajedničkom biranju onoga što djeca prate. Roditelji trebaju igrati ulogu u preporučivanju korisnih kanala i izvora koji razvijaju svijest i hrane duh – a ne samo upozoravati i zabranjivati.

Potom dolazi dublji korak: da pozovemo djecu da ne budu samo pasivni konzumenti sadržaja, već i njegovi kreatori. Ta promjena sama po sebi može preoblikovati njihov odnos prema ekranima.

Prvo zahtjevajmo od njih da prate kvalitetne stranice i profile, te da analiziraju načine na koje se sadržaj prezentira, a zatim ih podstaknimo da razmisle: šta oni mogu ponuditi, i koje poruke žele prenijeti svijetu. Kada počnu pokušavati, mi trebamo biti njihova podrška – a ne kritičari ili obeshrabljivači.

Kada stvorimo zdravo okruženje oko svoje djece, usmjerimo ih ka korisnom sadržaju i damo im povjerenje da budu oni koji utječu, a ne samo oni koji slijede – tada ih zaista vodimo ka sigurnom pristaništu.

Današnji odgoj se ne može voditi samo parolama – već stvaranjem alternativa, građenjem odnosa i suočavanjem s realnošću, ma koliko bila složena i teška.

Ko želi da sačuva svoju djecu od lutanja, neka im kreira jasan put – i neka on sâm bude prvi koji će njime kročiti.

Preuzeto sa Saff.ba