O svojatanju bošnjačke baštine: Na kojem je jeziku spjevana Hasanaginica

Najpoznatija i najviše prevođena naša pje­sma svakako je usme­na balada Hasanaginica. Pje­sma obiluje nizom nepoznanica a o nekima od njih napisane su brojne rasprave.

Tako se nadu­go i naširoko pisalo o tome ko su likovi o kojima se u pjesmi pjeva, gdje je pjesma nastala, je li je Fortis zapisao ili dobio zapisanu, ko je pjesmu spjevao, šta znači sintagma uboške halji­ne, kakav je to stid Hasanaginicin, čija je balada Hasanagini­ca… Ovo posljednje pitanje ot­vara još jedno drugo, sasvim blizu prethodnom: na kome je jeziku spjevana Hasanaginica?

Ne želim da ovo pitanje izaziva konotacije slične onima koje su pratile rasprave uz pita­nje: čija je balada Hasanagini­ca?, ali želim ukazati na neke neprihvatljive stavove koji se spominju u raspravama o jeziku balade.

Vuk je Hasanaginicu sma­trao srpskom pjesmom jer je srpskim jezikom smatrao sve što je štokavsko narječje. Hrvat­ski naučnici smatraju da je bala­da Hasanaginica nastala na hr­vatskom jeziku. Tako, naprimjer, Iva Lukežić u svome radu Dijalektološko čitanje Fortisove “Asanaginice ” piše:

Hrvatska pučka balada o plemenitoj Asanaginici nije do danas argumentirano pro­čitana (transkribirana) kao hrvatski tekst, kako bi nala­gala njezina ukupna logika te:

Naime, pjesma je u izvorni­ku iz 1774. godine predoče­na hrvatskim jezikom na la­tinici grafijsko-ortografijsko- ga uzusa kakav se primjenji­vao u južnoj Hrvatskoj u drugoj polovini 18. stoljeća. U izvorniku je usporedo s njome predočen i Fortisov prijevod pjesme s hrvatsko­ga na talijanski jezik.

Da bi bilo jasnije otkuda problem u vezi s jezikom bala­de Hasanaginica, neophodno je vidjeti šta o tome kaže sam For­tis. U poglavlju svoje knjige u kojemu govori o glazbi, pjesniš­tvu, plesovima i igrama Morlaka Fortis piše:

Preveo sam na italijanski nekoliko morlačkih junačkih pjesama, a jednu od njih, koja mi se čini da je u isto vrijeme dobro sročena i za­nimljiva, dodat ću ovome svome dugom pripovijeda­nju. (…) Ilirski tekst što ćete ga naći poslije moga prije­voda omogućit će vam da prosudite koliko bi bio zgo­dan da posluži za glazbu i pjesništvo ovaj veoma zvu­čan i skladan jezik koji su gotovo posve zapustili čak i obrazovani narodi koji nji­me govore. Ovidije, dok je živio među Slavenima na Crnome moru, udostojao se pokazati svoj pjesnički dar pišući stihove na njihovu je­ziku, te je za njih dobio hvale i pljesak tih divljaka, prem­da se poslije, kada ga je obuzeo rimski ponos, sramio što je oskvrnuo latinski me­tar. Grad Dubrovnik dao je mnoge vrsne pjesnike pa i pjesnikinje ilirskoga jezika, među kojima je najslavniji Ivan Gundulić. Ni drugi pri­morski i otočni gradovi Dal­macije nisu njima oskudije­vali, ali prečesti talijanizmi što su se uvukli u njihova narječja mnogo su promije­nili starinsku jednostavnost toga jezika. Njegovi pozna­vatelji (s najučenijim od njih, a to je arhiđakon Matej Sović iz Osora, vodio sam veoma duge rasprave o ovoj pojedinosti) nalaze da je morlački govor jednako ta­ko barbarski i prepun tuđih riječi i izraza. U svakom slu­čaju, bosanski, kojim govore Morlaci u unutrašnjosti, mojem je uhu skladniji nego ilirski u Primorju; ovo ne smiju uzeti za zlo primorski Dalmatinci, jer moje je uho daleko od toga da bi pola­galo pravo na to da upuće­no presuđuje u ovakvoj stva­ri.

Iz ovoga citata jasne su sljedeće Fortisove napomene:

–         Fortis je preveo na italijanski nekoliko morlačkih ju­načkih pjesama, a jednu od njih dodat će svome du­gom pripovijedanju;

–         pjesma koja je dodana je Hasanaginica;

–         tekst Fortisove Hasanaginice je na ilirskom;

–         ilirski je veoma zvučan i skladan jezik koji su goto­vo posve zapustili čak i obrazovani narodi koji nji­me govore;

–         grad Dubrovnik dao je mnoge vrsne pjesnike pa i pjesnikinje ilirskoga jezi­ka, među kojima je naj­slavniji Ivan Gundulić;

–         ni drugi primorski i otočni gradovi Dalmacije nisu os­kudijevali ilirskim pjesni­cima, ali prečesti talijanizmi što su se uvukli u nji­hova narječja mnogo su promijenili starinsku jed­nostavnost toga jezika;

–         poznavatelji ilirskog jezika nalaze da je morlački go­vor jednako tako barbarski i prepun tuđih riječi i izra­za (kao i ilirski, nap. R. B.);

–         najučeniji od poznavatelja ilirskog jezika je arhiđakon Matej Sović iz Osora;

–         Fortis je sa Sovićem vodio veoma duge rasprave o ovoj pojedinosti (o morlačkom i ilirskom govoru, nap. R. B.);

–         bosanski, kojim govore Morlaci u unutrašnjosti, Fortisovu je uhu skladniji nego ilirski u Primorju;

–         Fortis napominje da pret­hodno njegovo mišljenje “ne smiju uzeti za zlo pri­morski Dalmatinci, jer mo­je je uho daleko od toga da bi polagalo pravo na to da upućeno presuđuje u ova­kvoj stvari”.

Za razrješenje problemati­ke u vezi s pitanjem jezika Hasanaginice iz ovih su Fortisovih napomena važne sljedeće poje­dinosti:

–         Hasanaginica je morlačka pjesma;

–         Fortisov zapis Hasanaginice u njegovoj je knjizi na ilirskom jeziku;

–         Morlaci u unutrašnjosti go­vore bosanskim (jezikom);

–         bosanski, kojim govore Mor­laci u unutrašnjosti, Fortisu je bio skladniji nego ilirski u Primorju.

Iz ovoga nije jasno da li je Fortis ilirski jezik i bosanski, kojim govore Morlaci u unutrašnjosti, smatrao dvama jezi­cima. Ne ulazeći u problemati­ku odnosa termina govor i jezik i shvatanja tih termina, želim pokazati da se preko prethodnih Fortisovih napomena olahko i brzo prelazilo i da su neke nejasnoće u vezi s Hasanaginicom i proizišle iz toga. Bit će najprije da je ilirski i bosanski Fortis smatrao jednim jezikom. Ovo ne treba čuditi jer je u vremenu u kome je živio Fortis, pa i ra­nije, bilo uobičajeno da se jezik naziva ilirskim, bosanskim, slavjanskim. Tako Dževad Jahić u svojoj knjizi Bosanski jezik u 100 pitanja i sto odgovora (Ljiljan, Sarajevo, 1999) na str. 15 piše: “Naši su slavenski pre­ci sebe nazivali ‘Ilirima’, a svoj jezik ‘ilirskim’ (‘iliričkim’).

Još prije Fortisova vreme­na Matija Divković, rođen u se­lu Jelaške kod Olova 1563. go­dine, u svome Nauku krstjanskom piše: “I ovo istomači aliti privede iz jezika dijačkoga u pravi i istiniti jezik bosanski.” Navođenje naziva jezika koji je upotrebljavao Divković ovdje nije bez značaja s obzirom na to da Divkovića spominje Fortis u svome putopisu: “Priča se da su se u početku ovog stoljeća morlački pastiri mnogo bavili čita­njem debele knjige o kršćan­skom, moralnom i povijesnom nauku što ju je složio neki o. Divković, a više je puta tiskana u Mlecima njihovom ćirilicom bosančicom koja se djelimično razlikuje od ruskog pisma.” Kao što se iz citata vidi, Morlaci su imali isti jezik i pismo kao i Divković.

Također prije Fortisova vre­mena “Jakov Mikalja (1601— 1654) u predgovoru ‘Blagu jezi­ka slovinskogd iz 1649. kaže da je nastojao da u ovaj rječnik uvrsti ‘najodabranije riječi i naj­ljepše narječje’; dodajući da ‘u ilirskom jeziku ima mnogo i različitih načina govora, ali sva­ko veli da je bosanski jezik naj­ljepši radi čega bi svi ilirski pis­ci morali nastojati da na njim pišu’”.

Iliričkim je svoj jezik nazi­vao i bosanski pisac Ivan Ančić, rođen u selu Lipi u Duvanjskom polju oko 1600-te godine.

Iz konteksta u kome Fortis spominje Ovidija i njegovo pje­vanje među Slavenima na nji­hovu jeziku na Crnome moru, jasno je da on i ilirski smatra slavenskim jezikom, tj. da on spada u grupu slavenskih jezi­ka, kako bismo danas kazali. U jednom dijelu teksta u kojemu govori o morlačkim pjesmama on kaže kako je vidio “gdje- kojega (Morlaka, nap. R. B.) kako plače i uzdiše na nekom mjestu koje u meni nije budilo nikakva ganuća. Vjerovatno je da je taj učinak proizvela vrijednost ilirskih riječi koje su Morlaci bolje razumjeli…”. Iz ovo­ga se vidi da je Fortis jezik Morlaka nazivao i ilirskim, ali je jasno da je uočavao razliku između ilirskog u Primorju i bo­sanskog u unutrašnjosti. Zbog toga onda ne treba čuditi ni Fortisovo navođenje bosanskog (jezika) kojim govore Morlaci u unutrašnjosti, i ilirskog, kojim se govori u Primorju. Miješanje naziva ilirski i bosanski, kao što je pokazano u prethodnom dije­lu rada, nije u prošlosti bilo neuobičajeno.

Navođenje ilirskog jezika kao jezika na kojemu je pjesma zapisana (a ne ispjevana, isti­canje i napomena R. B.) može pokazati put rješenja nekih jezičkih pitanja iz Hasanaginice. To je prije svega pitanje zamje­ne jata, koje je u pjesmi kao u Fortisovu ilirskom, zapravo dubrovačkom, pitanje gubljenja glasa h, pitanje bilježenja sinta­gme uboške haljine i dr.

Navođenje ilirskog jezika kao jezika na kojemu je pjesma zapisana, ne može biti oprav­danje da se Hasanaginica sma­tra hrvatskom baladom. Fortisovo navođenje ilirskog jezika na kome je pjesma objavljena nika­ko ne znači negiranje jezika na kome je pjesma spjevana, tj. bosanskog, koji govore Morlaci u unutrašnjosti, kako kaže For­tis. Fortis u svojoj knjizi navodi da je slušao morlačke pjesme, ali nigdje ne kaže da je on za­pisao Hasanaginicu, a to može upućivati na činjenicu da ju je dobio u ilirskoj varijanti. Fortis je u napomenama ispod italijanskog prijevoda u svojoj knjizi naveo prva četiri stiha Hasana­ginice trima pismima: glagoljicom ili jeronimskim pismom liturgijskih knjiga, ćirilicom sta­rih dokumenata te morlačkom rukopisnom ćirilicom. Uz morlački tekst on daje napomenu: “Morlački kurziv ima slabiji pravopis, ali sadrži više istine o njihovu izgovoru, kakav god on bio; ja sam se od njega u tekstu malo udaljio.”

Fortisova napomena da “morlački kurziv ima slabiji pravopis, ali sadrži više istine o njihovu izgovoru, kakav god on bio” te da se on “od njega u tekstu malo udaljio” pokazuje da su prilikom zapisivanja pje­sme vršena prilagođavanja ono­me što je on nazivao ilirskim jezikom. Upravo bi ovaj poda­tak mogao ukazivati na uzrok pojavama onih “neriješenih jezičkih pitanja” Hasanaginice o kojima su napisane brojne ras­prave.

Iz prethodnog dijela teksta jasno je da se usmenoj baladi Hasanaginica ne može negirati bosanski jezik, bez obzira na to je li ga Fortis izjednačavao s ilirskim ili ga smatrao poseb­nim jezikom.

Još jedan podatak iz Fortisove knjige zaslužuje posebnu napomenu. To je podatak o to­me da je Hasanaginica morlačka pjesma. Ovaj bi Fortisov podatak bio tačan samo ukoliko se ovo odnosi na to da je pje­sma zapisana od Morlaka, iako ni to sa sigurnošću ne možemo smatrati tačnim, a nikako na njezino izvorno porijeklo. Fortis nigdje ne spominje Bošnjake, ali je iz konteksta jasno da su to oni koje Fortis smatra Turcima. S obzirom na to da se u knjizi na više mjesta govori o neprija­teljstvima između Morlaka i Turaka, jasno je da pjesmu nisu ispjevali Morlaci, jer se pjesme te vrste nisu pjevale o neprija­teljima. Morlaci su je mogli imati u svome “usmenom re­pertoaru”, ali je ona nastala u društvenom kontekstu kakav je opjevan u pjesmi. Među Morlake je mogla ući preko onih “Turaka” koji su nakon nastan­ka pjesme i ratova na dalmatin­skoj vojnoj granici bili pokršte­ni i ostali da žive na “morlačkoj” teritoriji.

U literaturi se navodi i podatak da je Fortisu tekst Hasanaginice mogao dati i Julije Bajamonti, u čijoj su zaostavštini pronađena dva zapisa Hasanaginice. Iako cilj ovoga rada nije bavljenje različitim zapisima Hasanaginice, ipak bi trebalo znati da je Bajamonti više puta dolazio u Bosnu. O tome svje­doče dva sačuvana pisma. Jed­no je ono koje je Bajamontiju uputio Osman-beg Filipović iz Glamoča, najvjerovatnije 1780. godine i najvjerovatnije pisano bosančicom, i drugo, ono koje je Bajamonti uputio Osman-begu Filipoviću, vjerovatno između 1771. i 1780. godine, također pisano bosančicom. Ovi poda­ci mogu upućivati i na moguć­nost da su Hasanaginice iz Bajamontijeve ostavštine mogle biti zapisane i u Bosni, odnosno od Bošnjaka. 

Autor: dr. Refik Bulić
Izvor:  Lingvazin – Magazin za jezik i književnost, Broj II/2—3 decembar 2014
Izdavač: Institut za bosanski jezik i književnost u Tuzli

Napomena: Redakcija portala Akos.ba je u obradi ovog teksta izostavila fusnote.
Izvornu verziju teksta možete pronaći na web stranici izdavača  izbjik.ba