Noć kada je narod sačuvao državu

Od tog trenutka počelo je nešto što razlikuje ovaj pokušaj puča od svih prethodnih i zbog čega je, zapravo, pogrešno nazivati ga vojnim pučem – počinje teror. S jedne strane, taj teror pomogao je mobilizaciju narodnih masa, jer je od početka bilo jasno da se ne radi o “klasičnom” hijerarhijskom vojnom puču, a s druge ukazao da cilj nije samo obaranje legalne demokratski izabrane vlasti, nego i izazivanje građanskog rata (s najvjerovatnijom posljedicom komadanja zemlje)

Podjelite ovaj post sa prijateljima...Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterShare on LinkedIn0Email this to someonePrint this page

Godinu je prošlo od pokušaja krvavog gülenističkog puča 15. jula 2016. godine. Kroz svakodnevne napise u novinama, i sad već omanju biblioteku publicistike koja obrađuje ta dvadeset četiri sata, jasnije se danas nazire dubina ponora pred kojim je Turska bila te noći. Veličanstvenost otpora puču, kako se detalji iscrtavaju po toj slici neobuhvatnoj za jednu knjigu, kamoli novinski tekst, dobija još više na monumentalnosti.

Čak ni površna rekonstrukcija tako kompleksnog događaja nije jednostavna. Akcija, pomjerena šest sati unaprijed zbog panike među pučista iz straha da su provaljeni, počela je oko pola deset uvečer 15. jula kidnapiranjem šefa Generalštaba Hulusija Akara i komandanata pojedinih rodova vojske, te njihovim prebacivanjem u zračnu bazu Akıncı, blizu Ankare, koja je de facto bila glavni štab pučista. Činjenica da su se pripadnici terorističke organizacije fetulahdžija godinama infiltrirali na pozicije ađutanata i sekretara vojnog vrha objašnjava relativnu lahkoću kojom su kidnapiranja obavljena. Tako su pučisti prekinuli, odnosno preuzeli komandni lanac.

Od tog trenutka počelo je nešto što razlikuje ovaj pokušaj puča od svih prethodnih i zbog čega je, zapravo, pogrešno nazivati ga vojnim pučem – počinje teror. S jedne strane, taj teror pomogao je mobilizaciju narodnih masa, jer je od početka bilo jasno da se ne radi o “klasičnom” hijerarhijskom vojnom puču, a s druge ukazao da cilj nije samo obaranje legalne demokratski izabrane vlasti, nego i izazivanje građanskog rata (s najvjerovatnijom posljedicom komadanja zemlje).

Postoje dokazi da je PKK bio u dosluhu s pučistima. PKK teroristi na tlu Turske dobili su uoči puča naređenje da ne napadaju vojsku, samo policiju. Čudno naređenje u jeku njihove terorističke kampanje u kojoj je vojska (naročito njene specijalne snage) bila glavna meta. Poslije puča je ta naredba povučena. Činjenica koju je svako ko pažljivo prati dešavanja u Turskoj primijetio jeste da četiri dana PKK-a nije bilo nigdje. Opet čudno, jer haos izazvan pučem bio bi idealna prilika za njihove krvave pirove. Neko im je nešto obećao?

Podatak da je komandant specijalnih snaga, general-pukovnik Zekâi Aksakallı, u sceni kao iz akcionih filmova izbjegao kidnapiranje jedan je od mnogih ključnih momenata koji su doprinijeli neuspjehu puča. Pučisti su nelegalnim (a kakvim drugim?) naređenjem na Aksakallıjevu poziciju postavili generala pučistu Semiha Terzija. Međutim, Aksakallı je, što telefonom, što javljanjem u program NTV televizijske stanice, uspio kontaktirati pripadnike specijalnih snaga i onemogućiti Terzija da preuzme potpunu kontrolu nad ovim elitnim jedinicama.

Originalni plan pučista, osujećen na raznim mjestima jugoistoka Turske, od policije i naroda, bio je predvidio da se 5.000 komandosa, najprekaljenijih boraca, kojima su prethodnog dana oduzeti mobilni telefoni i koji su tu večer držaniincommunicado, prebace s jugoistoka na ulice Ankare, Istanbula i İzmira.

Terzi je sletio s dvadeset komandosa iz Diyarbakıra u Ankaru oko dva sata nakon ponoći (16. jula) i dvadesetak minuta poslije toga desio se jedan od prijelomnih i najdramatičnijih događaja te noći. Dok je Terzi letio helikopterom od aerodroma do komande specijalnih jedinica, Aksakallı, koji je o tome bio obaviješten, pozvao je telefonom vodnika prve klase Ömera Halisdemira i izgovorio sljedeće: “Na osnovu našeg dvadesetogodišnjeg poznanstva, dajem ti historijski zadatak. General-major Semih Terzi je pučista i izdajnik. U ime domovine i naroda, ubij ga. Poslije toga, tebi slijedi šehidstvo. Neka ti je halal.” Ömer je kratko odgovorio: “Razumijem! Neka mi bude halal.”

Izvršivši zadatak bez oklijevanja, čim se Terzi pojavio ispred zgrade komande, Halisdemir je promijenio tok puča i ušao u legendu. Bijes pučista zbog svijesti o tome šta je Ömerov herojski čin značio za njihov teroristički čin ogledao se u trideset metaka ispaljenih u njegovo tijelo.

Ako se ta noć analizira hladne glave, što i dalje zahtijeva napor, jer svakom ko je tu noć neposredno doživljavao emocije uzburkaju i “podgriju” glavu, onda se najvažniji, prijelomni momenti mogu svesti na četiri osnovna: poziv predsjednika Erdoğana narodu, izjava komandanta Prve armije Ümita Dündara preko televizije da pokušaj puča nije potekao iz vojnog vrha, ubistvo Semiha Terzija i čvrstina naroda na trgovima.

Međutim, to je pojednostavljenje, a pojednostavljenja čine nepravdu onim manje eksponiranim događajima koji su bitno doprinijeli da se planovi pučista osujete, a takvih je bilo na stotine.

Naprimjer, lična hrabrost šefa antiterorističke policije u Şırnaku, inače neuralgične tačke jugoistoka, koji je sa znatno slabije naoružanom jedinicom policije uspio zarobiti dvjesto do zuba naoružanih komandosa, vođenih FETÖ general-majorom Alijem Osmanom Gürcanom. Oni su već u devet uvečer 15. jula krenuli ka vojnom aerodromu kako bi bili transportirani u Ankaru kao dio od 5.000 planiranih komandosa. Scena, neću je detaljno opisivati, ali ću dati jednu sliku – kad bi se stavila u film, činila bi se kao umjetnička stilizacija ili pretjerivanje – šef antiterorističke policije Şırnaka Haci Murat Dinçer zaustavio je konvoj oklopljenih vozila koji je transportirao ove komandose, sjedeći potpuno sam u mrklom mraku na putu usred šume na plastičnoj stolici.

Narod, civili, obični ljudi, presjek turskog društva, koji su izašli da odbrane demokratiju, a odbranili su domovinu, posebna je priča. Veličanstvena u ukupnosti, a emotivno oprhvljujuća kada se spusti na nivo individualnih priča, dakle onih priča koje nas najviše dotiču. Priča u kojima upoznamo karaktere. Takvih je priča mnogo više od brojeva koji se najčešće spominju u vezi s noći 15. na 16. juli 2016. godine – 250 šehida i više od 2.000 gazija. Zapravo, ima ih na milione, jer to je onaj tip događaja kada svi pamte gdje su bili kada je do njega došlo. Milioni individualnih pamćenja obrazuju kolektivno sjećanje, a ono je godinu poslije izuzetno svježe i bolno.

Za trenutak je izgledalo da će duboka rana nanijeta te noći, paradoksalno, imati u suštini iscjeljujući utjecaj za tursko društvo, da je zajedničkim otporom zlu uspostavljena nova kohezija. Nažalost, to se ispostavilo kao iluzija, odnosno taktički potez kemalista, koji su vrlo brzo počeli papagajski ponavljati nebuloze lidera terorističkog kulta s adresom u Pennsylvaniji, obavljajući za njega kontrolu štete.

Pokušaj da se borba protiv FETÖ-a predstavi kao nepravda i na tome gradi platforma za političko preživljavanje, čija je kulminacija trebao biti “veličanstveni” miting CHP-a u Istanbulu, s publikom organizirano transportiranom iz svih krajeva Turske, njih oko 175 hiljada, esencija je nepravde ne samo prema šehidima i gazijama nego prema svemu onome što 15. juli predstavlja. Pri tome, cio taj projekt neodoljivo podsjeća na putujući cirkus kemalista s proljeća 2007. godine, kada su pokušavali stvoriti atmosferu za puč.

U suštini, to je pokušaj borbe protiv gorespomenutog kolektivnog sjećanja. Za strance koji o tome pojma nemaju, čiji su mediji iz sve snage učestvovali u pumpanju tog balona (od sapunice), to možda može izgledati kao nešto stvarno. Međutim, provokacija nije uspjela i zapravo je ispala smiješna – “turski Gandhi” grmio je o “hitlerovskom” režimu na mitingu, na čiju je sigurnost (kao i sigurnost cijelog cirkusa od “marša”) država potrošila ogromne pare. Ironija koju će malo koji, ako i jedan, strani “ekspert” primijetiti.

Ljudi koji ove nedjelje masovno obilježavaju godišnjicu 15. jula 2016. godine odavno su prozreli tu igru.

Stav.ba