Kako je halifa Omer r.a. prihvatio tri uvjeta jerusalemskih kršćana za predaju grada
Četiri muslimanske vojske koje su otpremljene u Veliku Siriju (Biladuš-Šems) od halife Ebu Bekra, r.a, dobile su različite zadatke, ali morali su sarađivati pod općom komandom Ebu Ubejde. Amr ibn El-As, koji je bio zadužen za osvajanje Palestine, ostvario je nekoliko pobjeda protiv rimskog cara Artabina. Ostavljajući veliki kontingent vojnih snaga u Jerusalemu, Gazi i Ramli, okupio je ostatak svojih snaga u Ajnadinu, selu kod Jerusalema. Po njihovoj vojnoj taktici, arapske vojske grupirale su svoje snage kad su se suočavale s velikom prijetnjom. Rimska vojska doživjela je težak poraz u Ajnadinu, a manji broj onih koji nisu uspjeli pobjeći pronašao je utočište unutar zidina Jerusalema. Grad Jerusalem, čuvan velikim snagama, odupirao se neko vrijeme. Prema nekoliko arapskih predanja, opsada Jerusalema trajala je četiri mjeseca.
Vrijedno je spomenuti da je Jerusalem, i tada, imao veliku važnost za muslimane. Dok su još bili u Meki, prije njihovog prognanstva u Medinu, muslimanima je naređeno da se u molitvi okreću prema Jerusalemu. Upravo je u Meki objavljena sura u Kur’anu koja opisuje Poslanikovo, s.a.v.s, (duhovno) putovanje do Jerusalema „u Hram daleki, čiju smo okolicu blagoslovili“. (Kur’an, sura XVII, 1)
Arapski historičar El-Vakidi bilježi da je Ebu Ubejda poslao poruku jerusalemskom patrijarhu (tada poznatom kao Ilija) pozivajući ga da prihvati islam i izbjegne krvoproliće. Ali svi arapski historičari se slažu da je Sophronius (Sofronije), jerusalemski biskup, predložio Ebu Ubejdi mirovni sporazum pod uvjetom da halifa Omer ibn El-Hattab, r.a, bude prisutan prilikom zaključenja. Kada je Ebu Ubejda proslijedio prijedlog Omeru, r.a, halifa se posavjetovao sa svojim saveznicima. Osman, r.a, mu je savjetovao da odbije takav prijedlog. Razlog je bio da se ukaže na slabost opkoljenog grada, a implikacija odbijanja zahtjeva bio je izraz samouvjerenosti da je predaja neizbježna. Alija ibn Ebu Talib, r.a, je predložio da halifa ode do Jerusalema kako bi ostvario cilj bez krvoprolića. Upozorio je na mogućnost dolaska dodatne neprijateljske vojne podrške opkoljenom gradu ukoliko muslimani odluče da odbiju prijedlog i sačekaju njegovu predaju. Omer, r.a, prihvatio je njegov savjet i uputio se prema Jerusalemu.
Halifa je putovao s jednim saputnikom, bez pratnje i posebne ceremonije, te stigao u Džabiju, gdje se sastao s izaslanstvom Jerusalema. Kad je Omer, r.a, ušao u Jerusalem i susreo s s biskupom Sofronijem u svojoj skromnoj odjeći, grčki historičar Teofan bilježi da je biskup uzviknuo „Uistinu, ovo je grozota pustoši o kojoj je govorio Daniel poslanik, stojeći na Svetom mjestu.“
Činjenica da je halifa lično došao da zaključi sporazum mirovnog ulaska u Jerusalem, kao odgovor na zahtjev biskupa, jedinstven je slučaj u analima islamskih osvajanja. Posebno, ako se uzme u obzir da je opkoljeni grad bio bez dovoljne vojne snage nakon bijega Artabina u Egipat, i da je opsada počela nakon uvjerljivog poraza bizantijske vojske. Narod Jerusalema pribojavao se da bi njihov ustupak arapskim zapovjednicima mogao dovesti do odmazde od onih koji su još uvijek živjeli u okolnostima rata. S arapske strane, uprkos njihovom uvjerenju u neizbježnu predaju grada, dokazali su da se nisu odrekli pokušaja uspostave mira. Istovremeno, iskazali su svoje uvjerenje da je Jerusalem, grad „Hrama dalekog, čiju je okolicu Bog blagoslovio“, sveto mjesto u njihovoj vjeri. Štaviše, pokazali su da su se borili protiv strane vojne sile na arapskom teritoriju i da nisu osjećali nikakvo neprijateljstvo prema stanovnicima ovog grada.
Prije dolaska Omera, r.a, muslimanske vođe, pripremajući se za mirovni sporazum, željeli su se uvjeriti u stvarne namjere i ispitati iskrenost želje stanovnika za mirovnim rješenjem. El-Jakubi, arapski historičar, navodi da su Arapi predstavili jednog od svojih zapovjednika Halida ibn Velida kao Omera ibn el-Hattaba, r.a, jer je sličnost između njih dvojice bila velika. Sofronije je prepoznao razliku i insistirao na ličnom prisustvu Omera, r.a, u postizanju sporazuma. Arapski vrhovni zapovjednik Ebu Ubejda prešao je u sljedeću fazu pregovora, oko principa i garancija na kojima će se mirovni sporazum temeljiti nakon dolaska halife.
Arapska historija bilježi različite verzije mirovnog sporazuma, njegov jezik, dužinu teksta, indirektne i direktne navode i neke druge detalje. El-Jakubi je predstavio kraći tekst:
“U ime Allaha, milostivog, Samilosnog! Ovaj dokument od Omera ibn El-Hattaba, r.a, upućen je narodu Bejtu-makdisa (Jerusalema). Bit ćete sigurni, vaša imanja i vaše crkve neće biti oduzete i uništene., osim ako ne budete prekršili uvjete sporazuma.“
El-Taberi je prenio detaljniji tekst, čiji su kontekst prihvatili drugi arapski historičari i citirali ga. Tekst glasi:
“U Ime Allaha, Milostivog Samilosnog! Ovo je Abdullah (Allahov rob) Omer ibn El-Hattab, vladar pravovjerni, dodijelio stanovnicima Ilaje. Pruža im sigurnost nad njihovim životima, imanjima, crkvama i križevima, nad svim građanima, zdravim i bolesnim. Njihove crkve neće biti srušene, iseljene ili smanjene na postojećem prostoru, niti će biti oštećeni njihovi križevi ili imanja. Neće biti natjerani da napuste svoju vjeru, niti će se prema nekome postupati nepravedno. Nijednom Jevreju neće biti dozvoljeno da stanuje u Ilaji. Narod Ilaje će plaćati džizju prema istim uvjetima po kojima plaća naroda El-Medaina. Trebali bi iseliti sve Rimljane iz svog grada. Oni koji se budu iselili bit će sačuvani, zajedno s svojim imanjima sve dok ne dođu do sigurnog odredišta. Oni koji ostanu bit će zaštićeni, i morat će plaćati ono što i narod Ilaje… na sadržaju ovog pisma stoji Allahova zakletva, obećanje Njegovog Poslanika, halife i pravovjernih… Svjedoče: Halid ibn Velid, Amr ibn El-As, Abdurahman ibn Avf i Muavija ibn Ebu Sufjan. Napisano 15. god. po H. (637 god.)
Tekst sporazuma, koji je postao poznat kao „Omerov pakt“, uključuje pored osnovnog međusobnog dogovora o pružanju „emaneta“ i određivanju džizje, određene dodatne uvjete. Jedan od uvjeta bio je da se isele Rimljani i zločinci. Drugi uvjet ticao se zabrane stanovanja Jevreja unutar grada. Treći uvjet doticao se etničkih grupa unutar grada kojima je dat slobodan izbor ostanka i uživanja istih prava i obaveza kao i drugih građana, ili iseljenje s Rimljanima i zaštita dok ne dođu do svog odredišta. Čini se da su prva dva uvjeta dodata u tekst na zahtjev kršćanskih vođa grada. Riješiti se bizantijskog vanjskog prisustva bio je zahtjev i drugih gradova u regiji. Što se tiče klauzule o zabrani boravka Jevreja unutar grada, treba napomenuti da u to vrijeme grad nije naseljavala jevrejska zajednica. Tokom perzijsko-rimskog rata, Jevreji su optuženi za urotu s Perzijancima i pomaganje da Perzijanci prodru na te prostore. Kasnije, kad su Bizantijci uspostavili vlast, kaznili su Jevreje protjerujući ih iz grada i zabranjujući im ponovno naseljevanje. Stoga, jednostavno je razumjeti strah kršćanskih građana Jerusalema da bi se događaj s Perzijancima mogao ponoviti i od muslimana Arapa.
Iz knjige “Diplomatija i diplomatska praksa u ranom islamskom periodu”, Yasin Istanbuli
Prijevod: Kemal Obad
Izdavač “Balkanski centar za analizu i studije” Sarajevo, 2018
Akos.ba
