“Nemoj ti, ja ću to umjesto tebe.” Zvuči poznato?
Neophodno je pomagati djetetu, ali ne treba pretjerivati. Roditelji sve češće odrađuju poslove umjesto djeteta. Da se dijete ne muči, da se slučajno ne povrijedi, da mu pokažu ljubav, da mu ugode… Ili roditelji žure, pa nemaju vremena da sačekaju da se dijete samo obuče, zakopčavaju djetetu dugmad, oblače čarape, hulahopke, vezuju pertle… iako ona sama već odavno pokazuju interesovanje da se time pozabave.
Ne idu pješke u vrtić jer dijete sporo hoda ili hoće da hoda po ivičnjacima, nego guraju dijete u kolicima jer je tako jednostavnije i brže. Nekad to rade roditelji, a ponekad djedovi i nene. Ali nene i djedovi mnogo manje vremena provode sa djetetom u odnosu na roditelje, pa je njihov uticaj na razvoj djeteta slabiji. Što znači da su u ovom slučaju glavni ”problem” roditelji.
Kako pretjerano pomaganje može da bude štetno? I zašto to roditelji rade? Možda da zaštite dijete? Ili udovoljavanjem stvaraju zavisan odnos i više vezuju dijete za sebe. To nije prirodno, nije u skladu sa biologijom i pogrešno se tumači kao ljubav i briga.
Zaštititi dijete je prirodno, ali prezaštićivanje je pogrešno. Na primer, dijete od osam mjeseci puže i naiđe na nisku prepreku ili ne može da dohvati neku igračku. Ponekad će mama ukloniti prepreku ili mu dodati igračku, da se “dijete ne muči.” Bolje bi bilo pomoći djetetu da pređe preko prepreke i samo dohvati omiljenu igračku. Kada to savlada, onda sljedeći put mogu da naprave mali poligon sa dvije, tri prepreke i tako uče dijete odmalena da samo savladava prepreke. Sa ovakvim aktivnostima potrebno je početi veoma rano i stalno ih osmišljavati, jer prve godine života su najznačajnije za razvoj mozga. A u tom razvoju važnu ulogu imaju genetika, hrana (posebno jod), okruženje i pokret.
Što je pokret kompleksniji, veće regije mozga se aktiviraju, od kojih su mnoge, između ostalog odgovorne i za kognitivne sposobnosti. Zato je neophodno omogućiti djetetu što više kretanja, a posebno aktivnosti u kojima će razmišljati o tome kako da savlada prepreku i riješi problem, da li da krene na ovu ili onu stranu, da li da se provuče ispod stolice ili da je zaobiđe. Kretanje postaje još kompleksnije kada dijete prohoda. Tada ono počinje da se vrti, skače, kreće uzbrdo i nizbrdo, stalno održavajući ravnotežu. Posebno je važan period kada dijete progovori jer u to vreme počinje i najintenzivniji period remodelovanja sinapsi u mozgu, što ima veliki uticaj na ukupni razvoj sposobnosti djeteta.
To je period koji za roditelje nije lahak, jer dijete trči po stanu ili kući, skače sa fotelje na fotelju, penje se po namještaju, postavlja stotine pitanja svaki dan… Neki roditelji tu naprave grešku i ne dozvoljavaju da dijete trči i skače po stanu, ne odgovaraju na pitanja, nego uključe TV i tako misle da su riješili problem. A kada izađu negdje u šetnju, dijete ne može da se zaustavi, počinje da se penje po klupama, da preskače prepreke, neka djeca se penju na drveće. Istraživanja iz evolutivne psihologije su pokazala da djeca instiktivno preuzimaju rizik, jer se tako razvijaju, uče o sebi i okolini.
Ako to već znamo, važno je da dozvolimo ovakve aktivnosti, ali u bezbjednom okruženju. Nije posao roditelja da zabrane ove korisne igre i aktivnosti, nego da vode računa o bezbjednosti djeteta, npr. ako se vrti neka to radi na livadi, a ne na balkonu, ako trči neka to bude u parku na travi gde može i da padne, a ne u prodavnici keramike i stakla… Roditelji moraju da shvate da prezaštićavanje nije dobro za biološki razvoj djeteta. Zato roditelji i jesu prvi i najvažniji učitelji i treneri, tako da ukupni razvoj i IQ djeteta jeste briga roditelja. A prezaštićavanjem i rečenicom “neka ostavi, ja ću to umjesto tebe” odmažemo i sebi i djeci.
Piše: Ranko Rajović
ntcucenje.com
