Nebesarenje
Nebesarenje
Zastao mjesec nema ga pola
hudi u noći još kratkih rukava
stari je slastičar u maloj radnji na raskršću
tuđa mu nebriga razbila sreću
u nebrojeno zgaženih šećerlama
Ljubav se presvlači iza oblaka, gola
sprema se da na ramenu spava
k’o mali psi noćni vjetri joj u kosi dahću
svitac je pod krilima donosio svijeću
kao sok od višnje sladi riječ sa usana
pa kliznu k’o rosa do ušne rese
Mjesecu rumen pokri naborano čelo
godina poznih k’o da se malo stidi
ugledao je ljubav, u zagrljaj korača
staje na oblak bijeli stopalom bosim
ruke digla visoko, bijele se grudi
da se i nebo mrvu posrami
ubrala zvijezde da ih ponese
na mali prozor u jedno selo
da noću svako mali cvijet vidi
i pčelar samac, oči hodača
onaj što noću stihove kosi
na bijeloj puti dok ne zarudi
tako nebesare skupa a sami
Pjesma kojoj su stihovi rasuti
pod sjajem onog mjeseca pola
što nebom prosu prašinu sjajnu
duše k’o sjenke samo se slute
džepova punih čežnje što mori
I dok su tijelima neznani puti
ljubav se razlije kao smola
da stablu čuva bolnu tajnu
u kojem istine još riblje šute
nebo o svemu progovori…
Said Šteta, tek mali hodač ispod zvijezda
Akos.ba
