Vi ste ovdje
Home > Kultura i tradicija > Književni kutak > Kaži mi šta čitaš pa ću ti reći ko si

Kaži mi šta čitaš pa ću ti reći ko si

Ne pamtim očevu kućnu biblioteku iz vremena našeg stanovanja u Valtera Perića 11. (Trebalo bi riječ biblioteka svakako metnuti u navodnike jer se kućna kolekcija od 20-30 šarolikih naslova i nejednakih formata sigurno ne može tako pretenciozno imenovati.) Negdje je, na nekom zidu, u našem zvorničkom stanu, morala postojati neka polica, i neke knjige na njoj, ali – ne sjećam se. Neke su druge zvorničke emotivne senzacije progutale sve kućne slike i sjećanja do te mjere da ne pamtim ni raspored prostorija u gornjem stanu privatne jednokatnice u koju nas je smjestio otac. Naš otac, Mehmed Sidran, bivši republički ministar, odsluženi ibeovac, konfiniran u zvorničku provinciju, na određeno mu radno mjesto šefa nabavke, u lokalnom restorančiću „stranjskoga“ naziva Kasina.

Iz Valtera Perića 11 (predškolsko moje doba, i prvi razred osnovne) pamtim ćiriličke brošure „junačkih narodnih pjesama“. Na koricama im bijahu crteži, obično kakav vitez, djevojačkoga lica, u oklopu, na konju, s kopljem dijagonalno uperenim u desni gornji ugao brošure. Te smo pjesme znali napamet. Hrani majka dva nejaka sina, u zla doba u gladnu godinu, na preslici i desnici ruci… Od toga sam „znanja napamet“, poslije, na studiju književnosti, imao goleme nevolje i štete. Izlazio na ispite da je položim, a nikako nisam htio da učim narodnu književnost, sve vjerujući da već, i odavno, znam sve što je u njoj važno. Uporan bio ja, da ne učim, uporan bogme i Salko Nazečić, da me obara. Stotinu me puta obarao, ja stotinu puta padao, i dvaput zbog toga godinu gubio. Položio, kod njegovog asistenta, tek kad sam razumio da je tada već pokojni profesor Nazečić bio stonasto upravu. (I inače, znao sam, u svome životu, na bezbroj načina, bivati teška budala.)

O očevoj kolekciji knjiga s pouzdanjem mogu govoriti tek kad reflektor sjećanja usmjerim na lesonitni zid našega stana u baraci na Kovačima. (Taj je stan, kao i svi drugi u svim trima barakama na platou pokraj Ogreva, načinjen sastavljanjem dviju identičnih kancelarijskih prostorija, bez tekuće vode, bez kupatila i nužnika. Na jednom kraju svake od triju baraka postojao je dvostruki nužnik s priručnom niskom česmom za pranje i kupanje.) Pamtim neveliku trorednu stalažu na čelnom zidu prve prostorije, koju smo smatrali kuhinjom, a u kojoj su, na jednome kauču, spavali mama, tata i sestra Dina. Stalaža bijaše okačena na zidu iznad kauča, a na njenim policama, bez ikakvoga vidljivoga pravila i reda, poslagano dvadesetak knjiga. Kakvih knjiga? Kojih knjiga?

Očeva nasumična kolekcija knjiga precizno je ocrtavala njegov idejnorazvojni put od klasno svjesnog mašinbravara preko priučenog partijskog intelektualca i državnog funkcionera, do političkog delinkventa, osuđenika i rekonvalescenta. Uz nešto klasike, poput neminovnog Zolinog Žerminala, uz proletersku i socrealističku literaturu, uz partijsko-propagandne brošure i knjižurine, tu su se – ko zna kako i kojim putevima – znala naći i izdanja iz legendarne edicije Karijatide. Tako da su se na istoj polici mogli „dodirivati“ Anri Bergson (Henri Bergson), sa Stvaralačkom evolucijom, i policijski pukovnik Milatović, sa svojim izvještajem o „slučaju Hebrang“. Kratko pamćenje Žana Kasua (Jean Cassou) i Za i protiv Gintera Andersa (Günter Anders), jedna važna studija o Kafki. Otkuda li to mome ćaći, vratničkome kicošu i loli? Jurišao sam na sve te knjige, herojski, uvjeren da nema ničega što ne mogu razumjeti. „Ako može tata, mogu i ja“. Osvald Špengler (Oswald Spengler): Propast zapada. Ignacio Silone (Ignazio Silone), zaboravio sam naslov, Italija, socrealistički roman, pročitao sam ga nadušak, seoska problematika, neki požar na kraju, ako se ne varam. Pa opet Partija, Politika, Povijest! Viktor Novak: Magnum Crimen, knjižurina od pet-šest stotina stranica, ustaški zločini, uloga Svete Katoličke crkve… i, odjednom, uz Novaka, Fransoa Sagan (Françoise Sagan), Dobar dan, tugo… Nikad se nisam sjetio da upitam tatu ko je crvenom olovkom ispodvlačio mnoge pasuse na nekoliko stotina strana Estetike Benedeta Kročea (Benedetto Croce). Pamtim kako je golemu zbrku u moju pubertetsku glavurdu unosilo to što se u toj Karijatidinoj knjizi često pominjao termin simpatija. Ta riječ je u ondašnjem jeziku djevojčica i dječaka značila nešto sasvim drugo. Estetiku sam čitao svakojako: redom i napreskok, odotrag i dijagonalno, čitao samo ono što je nepoznata ruka podvukla crvenom olovkom, pomno iščitavao samo onu stranicu „sadržaja“, na kojoj su imenovana poglavlja i dionice. Uzalud. Sve uzalud. Tome štivu, unatoč njegovome razumljivome naslovu Estetika, nisam bio dorastao. Ali nisam prestao jurišati na njegovu tvrđavu. Dohvatao bih je sa police barem jedanput godišnje, kazujući samom sebi da sam postao mnogo pametniji, i da moram pokušati ponovo. Ništa. U odnosu na Kročea, Špengler i Bergson su mi se činili prilično razgovijetnim i razumljivim. Činili.

Jedne od najmračnijih pubertetskih godina, u gimnaziji, na času istorije, svetri Karijatidine knjige, i Špenglera, i Bergsona i Kročea, na času istorije, prodam profesoru istorije, visokom, ćelavom i lijepom čovjeku, osobenjaku Milanu Čekiću.
Trebale mi pare da platim prekršajnu kaznu. Petnaest dana po džepovima premetao i krio bijeli papirić na kome je pisalo: „Rješenje…“ Ne sjećam se šta sam skrivio, ali mi sudija za prekršaje odrezao prilično krupno, kao: četrdeset dinara. Otkuda meni tolike pare? Da sam mogao, sudiju bih upitao: „Je li to vi mene tjerate u kriminal?“

Tata bio živ, ali znao da je otpisan. Na naučnoj osnovi, beznadežan, izgubljen, otpisani slučaj. Pravio se da ne primjećuje kako mu iz kuće nestadoše tri najljepše knjige.
Onako visok, profesor Milan Čekić se obradovao kao dijete. Zbrzao ostatak časa i u dva-tri koraka izletio iz učionice, nestrpljiv da s kupljenim knjigama ode u carstvo vlastite čitalačke samoće. Učenici topotom strčali niz gimnazijske stube, a u praznu učionicu, nečujan i nevidljiv, ušao Labi Eker, veliki majstor pripovijedanja.

Odlomak iz romana: OTKUP SIROVE KOŽE

Piše: Abdulah Sidran

Akos.ba

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top