Ne živite za svoju djecu!
„Molim vas, nemojte živjeti za djecu! Ne samo da njima to nije potrebno nego im je i štetno… Koliko promašenih sudbina, slomljenih srca, uvreda i nerazumjevanja! Gledam žene koje se svega u životu odriču radi djece. A potom gledam tu djecu radi koje su se njihove majke svega odrekle. Tužan je to prizor…”
Majka je sama odgojila Vanju. Nikad se nije udala, sve je davala sinu, kupila mu stan, platila fakultet. Postao je divan muškarac, uspješan. Sada ima pedeset godina. Nikad se nije ženio, nema djece. Cijeli život se trudi da vrati mami dug koji joj nije tražio. Ne uspjeva.
Ksjušin otac je radio dan i noć zbog djece. Imao je velike planove – posebno za kćerku. Ona je bila pametnica. Pa je on maštao da ona postane ljekar. Upisao ju je na fakultet. Ali ona se ispisala. Željela je da živi svoj život. Na svoj način. Htjela je da postane umjetnica. Otac je pokušao da je urazumi i – ispostavio joj račun. Sve je izračunao: koliko je koštala škola, sekcije, privatni časovi, odjeća, hrana… I zatražio da mu vrati dug. Suvišno je govoriti da Ksjuša više nikad nije vidjela oca. Prošlo je od tada preko trideset godina…
Mama se zbog Ire odrekla ličnog života. Poslije razvoda nije se ni sa kim viđala, plašila se da ne istraumira kćerku. Kćerka je porasla i ne može da ostavi mamu. Ne može ni sa kim da se viđa. Ne može čak ni da pomisli da ostavi mamu i da se pozabavi ličnim životom. Ira ima četrdeset godina. Nije se udavala. Nema djece.
Igorovi i Ženjini roditelji su bili najdivniji roditelji. Sve su činili za djecu, sve moguće i nemoguće. Porodica je uvijek bila složna, porodični praznici, odmori… Samo što su u tom roditeljstvu njih dvoje izgubili odnos muž–žena. Više ih ništa nije vezivalo. Proživjeli su zajedno trideset godina, kao otac i mama. A potom, kada su djeca otišla svojim putem, oni su se naprosto razveli. Ženja dan-danas ne može da se dozove od te tako goleme obmane. Ima trideset sedam godina i još ne planira da se udaje. Plaši se da se i njoj ne ponovi tužna priča. Poslije razvoda mama je brzo uvenula…
Malo li je takvih priča i mnogo li je radosti i veselja u njima? Kada dijete postane smisao života, to je za njega preteško breme. To je kao da je zaključano u sobi u kojoj će prije ili kasnije nestati vazduha. U početku je moguće tako živjeti, ali postepeno počinješ da otežano dišeš. Dišeš otežano od ljubavi i brige.
I nije dovoljno što dvadeset, ili koliko već, godina živiš u zagušljivoj životnoj pustinji, nego ostaješ i dužan. Podnosi ti se račun, mada ti se činilo da si samo došao u goste. I rado bi pomogao domaćinima – sam i na sopstvenu inicijativu. Ali sada ti se na tacni servira račun za cijelih dvadeset godina, za koje vrijeme je tvoj svaki udah pržio tvoju utrobu…
Nadalje ima više varijanti. Dijete taj račun može plaćati vječno. Poput Ire i Vanje s početka priče. Ili protestovati – početi da pije, pokidati sve veze… Rijetko ko je kadar da razumije i prihvati takav odnos roditelja. Da razumije i prihvati, a da pritom ne žrtvuje svoj život, svoja interesovanja.
Zato vas molim, ne živite za djecu! Nađite drugi smisao svog života, nađite drugi smisao materinstva i očinstva. Da male djevojčice i dječaci, dolazeći na ovaj svijet, ne postaju taoci i žrtve vašeg „dobročinstva“ i brige.
Volite svog muža. Djeca će porasti i otići, a on ostaje s vama. Vi možete dati primjer djeci i vaš odnos može biti razlog da požele i sami porodicu, djecu. A možete i ubiti svaku želju, ako budete opsjednuti djetinjim problemima i ignorisali odnos supružnika.
Volite sebe. Ne zaboravljajte sebe jureći za djetetovom srećom. Nemojte se odricati nove haljine zbog novog robota. Ako sami o sebi ne vodite računa, šta možete dati drugome? Kakav primjer? Kakvu ljubav? Odakle?
Smisao života potražite van aspekta materijalnog. Ovaj život jednom će se završiti, čak i ako sada odbijate da pomislite na to. Duhovna praksa, religija, molitve… Možete odatle crpiti životnu snagu umjesto da je isisavate iz djece.
Na živite za djecu, molim vas. Kada sretnem ljude kojima su roditelji pružili sve pa i više od toga, veoma mi je teško da ih gledam u oči. U velikoj mjeri prepoznajem sebe i svoj bol. Vidim iste muke, slomljena srca, prazne duše. U njihovim očima – krici za pomoć. Bol, očaj, krivica… Oni – kao i svako dijete – silno žele da vole svoje roditelje. No u tom slučaju, naprosto neće preživjeti…
Dajte svojoj djeci mogućnost da žive i dišu. Onda će moći da rastu i razvijaju se. Onako kako ih vodi sopstveni put. Uloga nas kao roditelja je jednostavna: zalivati na vrijeme, ne zaklanjati sunce, čuvati od štetočina. A dalje će se dijete, kao cvijet, snaći i samo, i ispoljiti sve najbolje u sebi što mu je dato.
Prevela: Vesna Smiljanić Rangelov
Izvor: Valyaeva.ru/detinjarije.com
Obrada: Akos.ba
