Ne zaboravi svoju svrhu
Stan miriše na narcise i tek pripremljenu kahvu. Razmišljam kako su za sreću potrebne male stvari jer te male stvari su koraci do velikih, i te male stvari čine nas život tim što jeste.
Ponekad zaboravimo na sreću, zaboravimo na bogatstvo koje imamo i nosimo sa sobom. Od svih silnih obaveza i brzog ritma života postanemo roboti koji trče za dunjalukom da to uopće ni ne primijetimo. Iscrpimo se fizički ne shvaćajući koliko nam je duša iscrpljena. Čitam o raznim dijetama, čitam o raznim preparatima, o zdravoj hrani, vitaminima…Bombardirani smo reklamama o teretanama. O uspješnim ljudima koji žive zdravo. U današnje vrijeme, kada je izgled najvažniji, kada ono što nemaš možeš nadograditi, zapostavili smo ono što nas čini ljudima, zaboravili smo dušu. Dušu ne možeš nadograditi. Ne postoji tečaj za to. Ne postoji alat za to.
Toliko smo uhvaćeni u tu mrežu vanjskog, fizičkog da smo dovedeni u stanje zaborava, no što je najgore rijetki to primjećuju. Ne govorim o potpunom zapostavljanju našeg tijela, govorim o sredini koju, da bismo uspjeli kao ljudsko biće, trebamo poštovati. Dati i jednom i drugom ono što je potrebno. Jer, zaista nije sve u odjeći koju nosimo, u dužini trepavica, noktiju, obliku obrva, veličini grudi, iako je to u našem društvu plasirano kao najvažnije. Svrha života mnogih ljudi postao je izgled, postao je instagram, postao je fotografija.
Yasmin Mogahed je to divno napisala: „Kako vrijeme ide dalje i dalje, sve smo udaljeniji od protuotrova koji je u našoj samoj prirodi (fitri): biti u Njegovoj blizini, srcem, dušem i razumom. Sa svakom godinom koja prođe postajemo sve više i više očajni u nastojanju da ispunimo taj prostor. Ali, spotakli smo se o sami poduhvat da ispunimo tu prazninu. Svatko od nas se spotiče od različite stvari. (…)Neki se od nas okrenu robovanju tjelesnim užitcima, statusu ili novcu. Neki se izgube u karijeri. Neki se spotiču od druge ljude.“
Koliko nas danas robuje dunjaluku? Koliko nas se nalazi u prividnoj magli koja nas navodi da mislimo da smo na dobrom putu? Upoznala sam ljude koji su u svom životu sve podredili poslu koji obavljaju, djeci koju imaju…A sve to, trebali bismo se sjetiti, nam treba biti samo sredstvo i sve je to dar od Allaha koji nam može biti uzet. Trebali bismo poslagati svoje prioritete i razmisliti o svome životu. Mislimo da je život dug, no kad sve zbrojimo i oduzmemo, koliko nam zapravo ostane godina koje možemo iskoristiti za nas ili protiv nas? Do dvadesetih odrastamo, u dvadesetima se tražimo, u tridesetima napokon bolje shvaćamo, u četrdesetima smo uobličeni karakteri i tada počinjemo intenzivnije raditi na onom što je najbitnije i zbog čega smo stvoreni. Allah Uzvišeni se kune vremenom i samo iz toga možemo zaključiti koliko je vrijeme bitno i koliko ga mi zapravo malo imamo. Čitamo o odlascima sve mlađih ljudi sa ovog svijeta. I zaista, nitko nam ne može garantirati starost…Pa zašto onda naše vrijeme trošimo bez žaljenja?
Sjetimo se ajeta: „Ono što je u vas-prolazno je, a ono što je u Allaha-vječno je. One koji su trpjeli Mi ćemo sigurno nagraditi mnogostrukom nagradom za ono što su činili.“ (Nahl, 96)
Ponekad je teško sačuvati se od svih iskušenja koje nas okružuju i ponekad je teško držati se svojih prioriteta. Svijet je postao borba. Borimo se sa sobom, borimo se sa društvom, borimo se sa trendovima. Teško je biti drukčiji u društvu gdje je malo tko poput nas, što se posebno odnosi na muslimane na Zapadu.
No, moramo ustrajavati, moramo se sjećati, ne smijemo zaboraviti našu svrhu. Jer, ako se pokorimo našim željama i ovom svijetu, postat ćemo poput životinja pa i gori od njih. Živjet ćemo samo za jelo, piće i zabavu, a zar mi, mi koji smo s razumom obdareni, nismo iznad toga? Moramo znati istinski razumjeti svoju realnost.
„Ja okrećem lice svoje, kao pravi vjernik, prema onome koji je nebesa i zemlju stvorio, ja nisam od onih koji Njemu druge ravnim smatraju.“ (En’nam, 79)
Za islam-iznutra.com piše Nermina Piragić Hadžović
akos.ba
