Kolumne i intervjuiU Fokusu

Osvrt na pozorišnu predstavu „Kralj Tvrtko“ u režiji Dine Mustafića, po romanu Jasmina Imamovića

SREDNJI VIJEK U TEATRU/TEATRALNO O SREDNJEM VIJEKU

Piše: doc. dr. Dženan Dautović

Ne dešava se svaki dan premijera pozorišne predstave posvećene srednjovjekovnoj prošlosti. Naročito, ako se premijera odvija u Bosanskom kulturnom centru, a režiju predstave potpisuje Dino Mustafić. Bio je to svakako dovoljan razlog da se doputuje u Sarajevo. Iako po svom obrazovanju i profesionalnom opredjeljenju jesam historičar specijaliziran za srednji vijek (kako bi se kolokvijalno kazalo, medievist), ne osjećam odbojnost prema korištenju srednjovjekovne tematike u umjetničke svrhe, kakva se može pronaći kod jednog dijela kolega. Ne smatram da činjenica kako se naučno bavimo tim periodom, te smo neosporno daleko više istraživali i čitali o njemu od ostatka populacije, treba da automatski znači i animozitet prema ”medievalizmu”, tj, korištenju srednjeg vijeka u medijima modernog doba – sve dok takvo korištenje ne preraste u mitomaniju i promidžbu ideologije. U jednom specifičnom razvoju životnog i akademskog puta, ogromnu ulogu za razvoj ličnog zanimanja za historijom, srednjim vijekom specifično, imali su historijski romani poput „Lav od Flandrije“ Hendrika Consciencea, „Ivanhoe“ Sir Waltera Scotta, kompletan ciklus arturijanskog kruga ili stripovi poput „Princa Valianta“. Na okupljanju pisaca, nazvanom festival književnosti „Bosansko kraljevstvo u književnosti“, kojeg je u pandemijskoj 2020. godini organizirala agilna uprava Gradske biblioteke Kakanj, bio sam jedini historičar među književnicima i tom prilikom sam naglasio važnost njihove aktivnosti u širenju svijesti i ljubavi prema srednjovjekovnom periodu naše historije, naročito među djecom i omladinom, te sam također potcrtao da nije ni važno ukoliko naprave određene faktografske greške u tim svojim pisanjima, zadatak historičara i u javnosti i u fakultetskim učionicama je da te greške ispravljaju i koriguju – pisci razvijaju ljubav prema temi, historičari šire znanje o njoj. Naravno, te greške ne bi smjele biti prevelike, namjerne, te da izvrću historijske činjenice, ili da promoviraju mitove nastale radom pseudohistoriografskih švrljanja ideologijama zadojenih autora.

Iskreno, nisam znao šta da očekujem od ove predstave. Roman „Ljetopis kralja Tvrtka“ autora Jasmina Imamovića, na kojoj je bazirana nisam do sada imao priliku da pročitam, dok su najave u medijima u toku razvoja predstave bile očekivano zavodljive, na momente i prenapuhane. Informacije kako građani naše zemlje bolje znaju ko je kralj Artur, nego kralj Tvrtko, možda su bile tačne za početak 1990-ih, ali danas apsolutno ne. Tvrtko i srednjovjekovna Bosna su prisutni i u nastavnim programima, ali i u javnom prostoru, često izuzetno zatrovanom kontradiktornim informacijama, dok očekivati da nove generacije uopće znaju za kralja Artura jednako je utopistično kao i očekivati da se spomenuta zatrovanost javnog prostora detoksikuje. Najavljivano je da će predstava težiti da se odupre nacionalističkim ideologijama koje često srednjovjekovnu prošlost teže da kidnapuju iz političkih razloga, što je izuzetno pohvalno, no, u nekim od izjava koje su tim prilikama davane, provlačila se treća ideologija, manje poznata, no, jednako nepravilna – ”jugosloveniziranje” Tvrtka, odnosno promoviranje teza o njemu kao prvom južnoslavenskom vladaru, koji je po prvi put ujedino Srbe, Bošnjane i Hrvate u jednu državu (iako ovih kategorija države i nacija kako ih mi danas razumijemo u srednjem vijeku nije bilo ni na vidiku). Ova se ideologija razvila u pisanjima historičara u toku i nakon I svjetskog rata i u toku formiranja Države i Kraljevine SHS, od kojih je najznačajniji bio Ferdo Šišić, da bi u 1990-im bila dodatno profanisana u svoju podvarijantu o navodnoj supremaciji Bosne nad susjednim narodima. O ovom mogućem problemu sam upozorio i u izjavi datoj portalu Al Jazeera (objavljeno 8. 6. 2022.), no, taj dio izjave je nažalost bio isječen. Također, neprecizna je bila izjava režisera: „Predstavom ćemo pokušati objasniti prošlost koja je u mnogo čemu slična sadašnjosti, usud Bosne koja je uvijek bila između čekića i nakovnja.“. Jasno je da je glavni cilj umjetnosti sadašnji trenutak, no, to nije cilj i nauke, pa je svakako upoređivanje problematičan pristup, a da ne govorimo kako se izjava o usudu ne može održati, jer baš u vrijeme kralja Tvrtka, ukoliko i postoji čekić (Ugarska kraljevina), nakovanj sigurno ne, jer realne opasnosti od drugog neprijatelja još nema – Osmanlije će postati prava opasnost tek za vrijeme njegovog naslijednika Stjepana Dabiše.

A sada o predstavi samoj. Njenom gledanju nisam pristupio iz uloge ”policajca”, koji će revnosno bilježiti greške i cjepidlačiti oko detalja, no, na ovom mjestu nudim ugao gledanja na radnju predstave nekoga ko se svakodnevno bavi vremenom koje predstava obrađuje, te detalje koji su meni upali u oko prilikom gledanja. Određene nepravilnosti sigurno su manjeg značaja i teško uočljive, npr. gotovo redovno navođenje odrednice ”Prvi” uz Tvrtkovo ime, što je historiografska odrednica koja nije postojala u to vrijeme. Čudno je također i stalno navođenje imena banovog barat kao Vlk a ne Vuk, dok je sa druge strane jedan od najmoćnijih velikaša Vlatko Vuković, a ne Vlković. Jedna od centralnih uloga u predstavi, sa gledišta običnog posmatrača, možda i ponajbolje odglumljenih bila je uloga Tvrtkove navodne prve supruge imenom Grubače. Definitivno postojanje određene vjenčane ili nevjenčane supruge prvog bosanskog kralja, kojoj izvori kriju ime, ostavilo je dovoljnu prazninu da se napravi odličan dramski zaplet u samoj predstavi. Međutim, izabrano ime je vjerovatno preuzeto iz greškama infestiranog ”Stabla Kotromanića” jednog drugog Imamovića, koji se iz hobija nažalost bavio srednjim vijekom. Čisto iz potrebe da se gledaocima predstave ukaže na pravi rasplet sukoba Tvrtka sa bratom Vukom, treba istaći da on nije završio Vukovim zarobljavanjem u Bobovcu, kao u predstavi, nego bijegom u Dubrovnik i kasnijim pomirenjem preko povjerilaca. Također, Bobovac je preromantično opisan kao neosvojiva tvrđava, koja se može braniti kamenjem i vrelim uljem, a činjenice govore da je bivao osvajan nekoliko puta prije konačnog pada iz 1463. godine. Još jedna romantizacija je i isticanje kako je Bosna navodno bila zemlja u koju su dolazili prognani iz svih dijelova Evrope i u njoj nalazili svoju slobodu. Čak su navedeni i izvjesni majstori za katapulte Abdulaziz i ? (zaboravih ime progonjenog Firentinca) koji su u Bosnu navodno izbjegli i odužili joj se pravljenjem oružja koje ju je spasilo od ugarskog napada, što je opet mnogo karakterističnije bilo za Osmanlije. Nije nimalo jasno zašto se Tvrtkova titulatura namjerno ili ne stalno izmjenjuje i potencira se da je bio kralj ”Bosne, Raške …” itd, a zapravo umjesto Raške u izvornim poveljama se isključivo koristi ”Srbljem”, dok se Raška spominje u nekim drugim vrstama izvora. Navedene nepreciznosti i greške nisu ozbiljnog karaktera i možda se mogu i prihvatiti kao žrtva učinjena radi dramatizacije teksta.

No, neki drugi propusti su ipak ozbiljnije prirode. Najveće zamjerke se svakako moraju uputiti prema upotrebi termina bogumili u predstavi. Iako se potkrao samo jednom, taj je izraz toliko nepravilan i toliko pogrešan da se mora svaki put strogo isticati ta njegova nepravilnost i pogrešnost, bez da se ulazi u prirodu učenja bosanskih krstjana. Ukorijenjenost ovog izraza kod običnog naroda, izazvana njegovom prihvatljivošću za vladajuće ideologije, što u austrougarsko, što u socijalističko doba, jako je teško iskorijeniti. Upravo stoga se i treba boriti protiv tog naziva i na svakom koraku isticati njegovu pogrešnost. Ovom sam se prilikom sjetio jednog razgovora sa prof. dr. Robertom Streibelom, historičarem iz Austrije, na Dijaloškom krugu ”Historija kao aktivističko polje”, kojeg je 2017. godine organizirao Centar za nenasilnu akciju. Profesor je u razgovoru, kao jedan od načina borbe protiv mitologizacije bosanskog srednjovjekovlja, naročito upotrebe termina ”bogumili” predložio upravo pozorišnu predstavu koja bi na ironičan način prikazala besmisao cijelog koncepta. Tada nisam smatrao da pozorišna predstava može imati tako značajan učinak u našem podneblju, no, svakako bi bila korak u ispravnom pravcu.

Dalje, prilično su politički obojeni opisi širenja Bosne na susjedne teritorije. Tako je opisano kako hrvatski velikaši i narod potajno žele da pređu pod Tvrtkovu vlast, kako bi se izvukli ispod ugarskog jarma, što je, naravno, potpuno van bilo kakvog historijskog konteksta i realnog stanja političkih snaga na terenu. Jako sličan diskurs se ponavlja i nakon Tvrtkove pobjede nad Nikolom Altomanovićem, te širenja na Podrinje i Travuniju, gdje je dočekan ”sa radošću i veseljem”. Kao da je neko nove podanike pitao šta i kako misle o promjeni vladara, ponovo je na sceni jedan potpuno nesrednjovjekovni koncept rezonovanja. Vjerovatno najozbiljniji propust jeste potpuno isključenje religije iz kompletne priče o Tvrtku. Crkva bosanska nije ni spomenuta, franjevci također, sva se drama odvija na političkom i emocionalnom planu. Najkritičnija je scena Tvrtkovog krunisanja, u kojoj se eksplicitno naglašava da on sam sebe kruniše, a ne od strane pripadnika neke od konfesija koje postoje u Bosni, kako bi ukazao na njihov ravnopravan status u zemlji. Jasno da je ovdje riječ o potpunom transferu piščeve ideologije iz modernog dvadesetprvostoljetnog vremena u srednjovjekovno doba. Taj se utisak dodatno produbljuje izjavom kraljevog pisara Hotjana, kako mu je tek pod starost palo na pamet da Bog možda postoji. U srednjem vijeku takvi načini razmišljanja nisu postojali. Nema u tadašnjem dobu ateizma kakvim ga mi zamišljamo (za informacije o srednjovjekovnim vrstama dvojbi o postojanju Boga pogledati djelo Petera Dinzelbachera, Unglaube im ”Zeitalter des Glaubens”). Pogotovo nema srednjovjekovne države bez njenog crkvenog elementa. Crkva je jedan od stubova očuvanja bilo kojeg srednjovjekovnog društva, pa tako i bosanskog, čemu svjedoči i formiranje Crkve bosanske nakon izmiještanja bosanske biskupije van granica Banovine. Jedini trag religije u predstavi je gotovo paganske prirode – navodno vjerovanje da jeleni prenose duše na drugi svijet nakon smrti. Dakle, jasna je stvar da se animozitet autora (romana ili dramske adaptacije) prema religiji prenio na njegovu interpretaciju bosanskog srednjovjekovlja i zaveo ga u potpuno krivu traku, gdje je umjetnička sloboda prešla dozvoljeni prag, te se usmjerila prema mitologizaciji koja nema nikakvog opravdanja.

Ukoliko se prema predstavi osvrnem kao obični gledalac, dojam je mnogo pozitivniji. Scenografija i efekti su dobri, naročito kostimografija (iako mi nije jasno zašto je Vlatko Vuković cijelo vrijeme u modernom odijelu, a ne kostimu?!), dvorac koji dominira centralnim dijelom scene također interesantan (mada prave poštovaoce lika i djela kralja Tvrtka sigurno štrecne u srcu kada vidi i kralja koji zapne da okrene taj dvorac za narednu scenu). Najefektniji dio predstave je svakako arija koju izvodi ”Grubača”, dok je opća dramaturgija počesto zatrpana informacijama i ličnostima koje se spominju i pojavljuju, te je sporadično teško pratiti radnju, no, to je takva vrsta predstave.

Cilj ovog osvrta ni u kojem slučaju nije bio da se ocrni predstava i javnost odgovori od njenog gledanja. Naprotiv, preporučio bih svakome da je pogleda, sigurno će pronaći stvari za uživanje. Kao neko ko zaista voli srednji vijek i sve uz njega vezano, jako mi je drago da se pojavila pozorišna predstava koja tematizira ovaj period naše prošlosti. Kao neko ko zaista voli srednji vijek, bilo bi mi još daleko draže da je učinjen jedan dodatni napor, te i struka upitana za mišljenje, kako bi se spomenuti sporni detalji ispolirali, izbjegla (pre)romantizacija likova i radnje, te gledaocima ipak prenijela što je moguće tačnija informacija. U ovom smislu, uloga nauke jednaka je ulozi kulture kako je definira Terry Eagleton, tj, ”da (kritikom) grize ruku koja je hrani”.

historiografija.ba

Povezani članci