Ne pretpostavljajte da su agresivna djeca puna ljutnje

To su prevaziđeni stavovi iz prošlog vijeka, kaže dr Aland Kazdin, profesor dječije psihologije sa univerziteta Jejl. Iza napada bjesa uopšte ne mora stajati ljutnja.

Podjelite ovaj post sa prijateljima...Share on Facebook0Share on Google+0Tweet about this on TwitterShare on LinkedIn0Email this to someonePrint this page

Kada djete udara, viče, vrišti ili ujeda, mnogi roditelji ovo ponašanje tumače kao znak hronične ljutnje ili potrebe za pražnjenjem. Međutim, to su prevaziđeni stavovi iz prošlog vijeka, kaže dr Aland Kazdin, profesor dječije psihologije sa univerziteta Jejl. Naizgled ljuto djete ne mora postati ljuta osoba, niti u njemu ima potencijala za vrhunskog sportistu. Zapravo, iza napada bijesa uopšte ne mora stajati ljutnja.

“Zastarjela tumačenja nam nisu od pomoći, jer niti su dokazana, niti su djelotvorna,” kaže dr Kazdin. “Mnogi ljutiti ljudi ne udaraju u zidove. Uzroci takvog ponašanja mogu biti različiti.”

Kazdin, koji je direktor Centra za roditeljstvo na Jejlu, objašnjava da agresivnost djece može biti uzrokovana funkcionisanjem moždanih centara za impulsivnost ili time što agresivno ponašanje aktivira moždane centre za nagrade, kao što to droga ili hrana čine kod odraslih. Agresivnost može imati i nasljedno porjeklo, a batine i nasilni prizori u medijima mogu je dodatno razbuktati.

Budući da je radio sa nekom od “najagresivnije djece koja postoje,” Kazdin je imao uvid u to koliko roditelji mogu da utiču na nasilnost djece.

“Roditelji propuštaju bezbrojne prilike da pohvale djecu za dobro ponašanje,” kaže Kazdin. “Pogrešno je misliti da će djete postati suviše mekano ako ga hvalite. Problematična djeca mogu se upravo komplimentima omekšati. Ako želite da djete prestane da udara u zid, kaznom ga vjerovatno nećete zaustaviti. Više uspjeha imaćete ako ga pohvalite kad ne udara u zid,” objašnjava on.

Ključ za promjenu ponašanja je da ne očekujete od djeteta da “razumije”. To je suludo. Djeca moraju da uvježbavaju novo ponošanje ponavljanjem.

Sa najagresivnijom djecom pokazala se djelotvornom tehnika “poluge”. Psiholog sa djetetom odigrava scenario koji obično vodi napadu bijesa. Dijete se vodi kroz situaciju tako što mu se daju uputstva kako da reaguje na odgovarajući način. Kada u tome uspije, biva nagrađeno. Polako, poželjna reakcija prelazi u naviku. Dakle, dijete kroz vežbu i ponavljanje mjenja svoje modele ponašanja.

Štaviše, nakon vježbanja ponašanja, skeniranje mozga djeteta pokazuje stvarne promjene.

Svakako, ne postoje univerzalna rješenja primjenljiva na svako nasilno dijete. Neka djeca ispoljavaju ozbiljnu agresivnost koja se mora zaustaviti agresivnijim intervencijama. “Znak za uzbunu je kada roditelji dobiju pritužbe od drugih, najčešće iz škole. Svaki put kada ponašanje djeteta otežava svakodnevno funkcionisanje, problem se mora rješavati,” kaže Kazdin. Ako se dijete zaista ponaša zabrinjavajuće, prvi korak je da ga odvedete pedijatru. Medicinski radnici nisu nepogriješivi, ali obično ne gaje zastarjela uvjerenja o tretiranju nasilnog ponašanja, pa će znati kako da se postave, savjetuje stručnjak sa Jejla.

http://www.detinjarije.com