Ne budite kao ona koja bi svoju pređu rasprela kad bi je već bila čvrsto oprela

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Imam Buharija u svom Sahihu bilježi hadis koji prenosi Ibn Omer, radijallahu anhu, u kojem se navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Primjer vas i ehlul-kitabija (židova i kršćana) je kao primjer čovjeka koji je unajmio radnike za određeni posao, a onda ih upitao: ‘Ko će raditi za mene dobit će plaću u visini jednog kirata?’ Prvi su se javili židovi i radili su do podne a onda odustali, i dobili su obećanu plaću. Nakon toga je vlasnik posjeda upitao: ‘Ko će nastaviti gdje su ovi stali?’ Javili su se kršćani i nastavili su raditi do ikindije a onda odustali, i dobili su plaću srazmjernu djelu koje su uradili. Onda je onaj što ih je unajmio ponovo upitao: ‘Ko će završiti ovaj posao do akšama dobit će dva kirata?’ Pa su taj posao preuzeli muslimani i u potpunosti ga završili do akšama, i zasluženo dobili potpunu platu. Kad su to vidjeli, židovi i kršćani su se pobunili i rekli: ‘Kako to, mi smo više radili, a manje dobili?’ Gospodar ih je upitao: ‘Jeste li nagrađeni kako ste radili i jeste li dobili što ste zaslužili?’ ‘Jesmo’, odgovorili su. Nakon toga, Gospodar im je rekao: ‘To je blagodat koju Ja dajem kome hoću.”’

U ovom hadisu ističe se vrijednost Muhammedovog, sallallahu alejhi ve sellem, ummeta nad ostalim ummetima, i naglašava Allahova neizmjerna milost i dobrota koju je podario muslimanima, a koja se, između ostalog, ogleda i u tome da za malo truda i malo iskrenog ibadeta i dobrih djela dobiju neizmjerno veliku nagradu kod Allaha.

Osim toga, ovaj hadis je svojevrsni podsticaj muslimanima i muslimankama da ustraju na putu islama i u činjenju dobrih djela, kako se od njih i očekuje te upozorenje da nipošto ne budu poput onih kojima je obećana neizmjerno velika nagrada, a ona je vječni užitak u Džennetu, ali nisu izdržali do kraja i nisu stigli do cilja, a tako im je malo falilo.

Ne mijenjajte uputu za zabludu niti sreću za tugu i bolno kajanje

Mi smo netom ispratili mubarek ramazan, dragog i plemenitog gosta i veliku blagodat koju je Allah podario muslimanima. Neki islamski učenjaci su s pravom kazali da je ramazan sličan čovjeku. Naime, kada se čovjek rađa i kada dolazi na svijet, njegova porodica i rodbina se vesele i raduju njegovom dolasku, a kada nakon isteka dunjalučkog roka, taj isti čovjek napušta ovaj svijet, njegova rodbina i prijatelji plaču i tuguju za njim.

Pitanje koje mi trebamo sebi postaviti jeste: da li nas je ramazan napustio zadovoljan s nama, sa našim ibadetom i našim radom, ili je otišao plačući i tugujući zbog našeg lošeg imanskog stanja i još jedne neiskorištene prilike i nedovršenog posla? Da li ćemo ibadete i dobra djela koja smo činili u ramazanu, naći na vagi dobrih djela i hoće li ih Allah primiti, i da li ćemo nakon ramazana ustrajati u dobru?

Upozoravajući vjernike da im se ne bi slučajno noga poskliznula i da im ne bi ponestalo sabura na putu islama, te da ne upropaštavaju sami sebe i ne ruše ono što su sagradili, Allah, dželle šanuhu, objavio je: ”I ne budite kao onā koja bi svoju pređu rasprela kada bi je već bila čvrsto oprela…” (En-Nahl, 92.)

U komentarima ovog  ajeta navodi se predaja u kojoj se spominje da je ta žena živjela u Mekki i da je bila luda. Ona je stalno plela jedan te isti džemper. Kad god bi završila s pletenjem, gledala je džemper i divila se djelu svojih ruku, a onda bi žicu po žicu raspredala i počinjala iz početka.

Allah, dželle šanuhu, nas putem Objave upozorava da naš post, namaz, učenje Kur’ana, sadaka, zekat, istigfar i tevba, i svi drugi ibadeti i dobra djela koja smo činili u toku mubarek ramazana, nisu ništa drugo do veleljepna građevina koju smo mjesec dana revnosno gradili i prekrasna odjeća koju smo brižljivo pleli i tkali, u koju smo upredali zlatne niti suza pokajnica, cjelodnevnog odricanja i noćnog bdijenja u ime Allaha.

Pa, zar da poslije toliko uloženog  truda i veličanstvenog uspjeha, srušimo ono što smo izgradili. Zar je to postupak razumnih ljudi? E upravo je takvo stanje onih koji se nakon ramazana vrate grijehu i ostave ibadet, koji se nakon čišćenja od grijeha, dobrovoljno vraćaju patnji i poniženju, i robovanju niskim strastima.

Oni koji su ispravno shvatili vjeru i koji znaju šta je ljepota i slast sedžde, znaju da je život bez islama besmislen i nepodnošljiv, i da sve životne pobjede i uspjesi, naučni, politički, ekonomski, vojni i kulturni, dolaze sa pokornošću Allahu, dželle šanuhu, i ustrajnošću na Njegovom putu, kao što je rekao islamski učenjak: ”Kadaaa smo Allahu bili pokorni, Allah nam je bio sve podčinio, pa čak i divlje zvijeri, a kada smo postali nepokorni Allahu, On je čak i štakore protiv nas okrenuo.”

Mubarek mjesec ramazan je jedinstvena prilika da se ljudi istinski vrate na stazu islama koja ih vodi do obale spasa, do smislenog života, duševnog mira i sreće na dunjaluku, i do džennetskih prostranstava, vječnog rahatluka i Allahove blizine i zadovoljstva na Ahiretu.

Ajet u kojem se naređuje post, a koji je nebrojeno puta citiran u različitim prilikama u toku ramazana, otkriva da je glavni cilj ramazanskog posta dostizanje stepena bogobojaznosti ili takvaluka. A takvaluk je zapravo vrhunac vjere, on je hrana vjerničkih srca i poputnina na koju se iskreni vjernici oslanjaju u ostvarivanju sreće i uspjeha.

Ako je tako onda naše stanje poslije ramazana mora biti bolje, a nikako gore. Jer, bogobojazan čovjek bježi od grijeha kao od ljute zvijeri, i mrzi povratak u nevjerstvo i griješenje kao što mrzi da bude bačen u vatru, a kada počini grijeh gorko se kaje i plače nad svojim grijehom, skrušeno moleći Allaha da mu oprosti i vrati duševni mir koji je na trenutak bio izgubio zbog podavanja grijehu.

Osim toga, onaj ko nije postigao stepen bogobojaznosti njegov ibadet neće biti ni primljen kod Allaha i njegov trud će biti uzaludan, jer Allah prima samo od bogobojaznih.

Prenosi se da je hazreti Alija, radijallahu anhu, govorio: ”Savjetujem vam da više vodite računa o tome hoće li vam djela biti primljena nego o samim djelima. Zar ne znate da Allah prima samo od bogobojaznih.”

Spominje se da je neki čovjek tražio savjet od učenjaka Ibn Semmaka, pa ga je on upozorio upravo na suštinu bogobojaznosti koja je ključ za ulazak u Džennet, rekavši mu: ”Pazi da ne budeš doveden pred Džennet koji je prostran koliko nebesa i Zemlja, a da za tebe ne bude mjesta ni kolik’ jedna stopa.”

Svi ovi primjeri govore nam da je bogobojaznost zapravo najbolje oružje u odbrani od zablude, šejtana, niskih prohtjeva i strasti i svih dunjalučkih izazova i iskušenja. Zato nije čudo što se mudrost i suština naredbe posta kriju u postizanju stepena bogobojaznosti.

Ako se ne budeš stidio, radi šta god hoćeš

Pored bogobojaznosti postoji još jedna osobina koja vjernike čuva od grijeha i skretanja sa Pravog puta, a ta osobina je stid od Allaha. Onaj kome Allah omogući da kroz ibadet, a posebno u toku ramazana, izgradi kod sebe bogobojaznost i stid od Allaha, on će bez poteškoća odagnati šejtanska došaptavanja i zov strasti, i ostat će na stazi čestitosti i imana.

Koliko je stid pohvalno svojstvo, svjedoči i to što su ga svi Allahovi poslanici preporučivali svojim sljedbenicima i na stidu ih odgajali. U tom smislu je i hadis u kojem je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Ono što je ostalo od prijašnjih Allahovih poslanika, jeste izreka: ‘Ako se ne budeš stidio, onda radi šta god hoćeš.”’

Brate i sestro, vi koji ste osjetili slast imana i blagodat vjere u toku ramazana, ne ostavljajte tu blagodat nipošto do kraja svoga života. Kad su vam se otvorila vrata dobra ne dozvolite da se više do smrti zatvore, jer sama mogućnost činjenja dobrih djela jeste svojevrsna blagodat, a zahvalnost za tu blagodat je njeno izvršavanje i ustrajnost u tome.

Ne gasimo sami sebi svijeću u tunelu dunjalučkog života i pripremimo se za putovanje čija zadnja stanica je Sudnji dan. A onaj ko se boji da ne zakasni, on na vrijeme krene i pripremi poputninu, a ko na vrijeme krene i pripremi poputninu, on na vrijeme i bezbjedno stigne na cilj.

I neka u našem veličanju Allaha bude uvijek mjesta za dovu koju nam je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, preporučio i u miraz ostavio: ”Allahumme, ja mukallibel-kulubi sebbit kalbi ala dinike – Moj Allahu, o Ti Koji okrećeš ljudska srca, učvrsti moje srce u Tvojoj vjeri!”

akos.ba