Vi ste ovdje
Home > U Fokusu > Na današnji dan poginuo je Mehdin Hodžić,heroj oslobodilačkog rata

Na današnji dan poginuo je Mehdin Hodžić,heroj oslobodilačkog rata

15.10. 1957. – 10. 5. 1992.

Mehdin Hodžić, u narodu poznat kao kapetan Senad i Crni labud, rođen je 15. oktobra 1957. u Tuzli.

Mehdin Hodžić, sin Selme i majke Hurije, odrastao je u mjesnoj zajednici Šićki Brod u Tuzli. Imao je i sestru Ajšu. Do izbijanja agresije radio je kao policajac u splitskom Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Hrvatske. U agresiji na Hrvatsku stiče svoje prvo ratno iskustvo. Krajem 1991. vraća se u rodnu Tuzlu gdje se uključuje u rad Patriotske lige BiH.

Poginuo je kao vojnik 10. maja 1992. u selu Zaseok u Sapni, gdje je njegovom zaslugom izvojevana jedna od prvih pobjeda buduće Armije RBiH nad agresorskim snagama. U toj akciji kapetan Senad i njegovi saborci zarobili su prvi tenk i samohotku za Armiju BiH.

U avgustu 1991. godine napušta ugodan život u Splitu i osjećajući da se sprema ratna strahota rodnom kraju, vraća se u Tuzlu. Atletski građen, inteligentan, pun snage, koju je oplemenio učenjem borilačkih vještina, Mehdin se priključuje Patriotskoj ligi te se posvećuje formiranju specijalnih jedinica, uporedo radeći na njihovom naoružavanju. Majka Hurija, sa kojom se posljednji put čuo telefonom 17. aprila 1992. godine, kaže da mu je “dosađivala” da se kloni rata i ode sestri u Švicarsku, na što joj je on odgovorio: “Nisam ja jedini sin, nije Švicarska moja zemlja, niti sam se zakleo da ću nju spašavati”.

Početkom 1992. godine Mehdin Hodžić, zajedno sa Hasetom Tirićem, pod kodnim imenom “Kapetan Senad” i “Crni Labud” formira zajedničku komandu i upućuju se prema Živinicama kako bi radili na rješenju obavještajno – sigurnosnih poslova. Dana 25. aprila 1992. godine postavljen je na mjesto komandanta Taktičke grupe “Zvornik”. Tada mu se u ulozi zamjenika komandanta pridružio Hajrudin Mešić, zvani kapetan Hajro. Hodžić, Tirić i Mešić će narednih dana voditi žestoke bitke sa pripadnicima Jugoslavenske narodne armije i srpskih paravojnih formacija na prostoru Teočaka, Sapne, Nezuka, Vitnice, Međeđe.

Početkom maja mala grupa od 200-njak Hodžićevih ratnika pružit će herojski otpor daleko nadmoćnijem agresoru. Miniranjem brane u Đulićima i prijetnjom da će je dići u vazduh, Mehdin je uspio zaustaviti agresorski prodor sa tenkovima iz Karakaja prema Đulićima. Nažalost, kratkovidno rukovodstvo sela Đulići i Klisa, dva dana kasnije, potpisuje lojalnost srpskoj vlasti, nakon čega četnici stižu u selo i vrše pokolj nad Bošnjacima. Jedinica pod Hodžićevom komandom tada izvršava prodor prema selima Zaseok i Nezuk. Međutim, snage Jugoslavenske narodne armije dovlače jake snage u želji da unište ovu jedinicu, 5. maja 1992. godine, te vrše snažan napad iz pravca Karakaja, Boškovića, Kitovnica, Rastočnice, Rožnja Miloševića, Malešića i Kiseljaka. Hodžićeva grupa se tada našla u okruženju sa svih strana. Ipak, branitelji su uspjeli odbiti nekoliko agresorskih napada, a zatim u kontranapadu da oslobode više sela, te tako dođu do vidno neophodnog ratnog plijena kojim su naoružali nove borce koji su im stalno pristizali. Međutim, agresor je 5. maja u selu Kobilići počinio novi masakr, ubivši 17 Bošnjaka, a zatim njihove leševe poredao u obliku polumjeseca i zvijezde. Hodžić je brzo intervenisao, sa borcima napao srpske položaje u selu i oslobodio ga, čime je spriječen veći masakr civila. Borbe su vođene i naredna tri dana, da bi 9. maja njegovi borci, nakon paklene bitke, oslobodili jako srpsko uporište Baljkovicu. U toj bici teško je ranjen kapetan Hajro.

Sudbonosnog 10. maja 1992. godine agresor uz snažnu artiljerijsku podršku izvodi žestok napad na selo Zaseok (komandno mjesto Mehdina Hodžića). Bitka je bila time teža jer su se u obližnjoj šumi nalazili ranjenici i izbjeglo stanovništvo. Već na samom početku bitke teško je ranjen i Hase Tirić, koji se liječio u poljskoj bolnici u šumi, zajedno sa kapetanom Hajrom koji je ranjen dan ranije. Na ratištu je tako sa svojim borcima ostao sam Mehdin Hodžić. Obruč oko branilaca i ranjenika se sve više stezao, uslijed snažnog oklopno – mehanizovanog napada agresora. Međutim, ulazeći duboko u selo, agresor je zapravo namamljen u klopku koju je pripremio Mehdin Hodžić. Branioci podijeljeni u dvije jurišne grupe tada kreću u napad poznatim “osama” (ručni bacači) nakon čega je pogođeno nekoliko agresorskih tenkova. Tada je zarobljen i prvi tenk i samohotka. Tako je, zahvaljujući komandantu Hodžiću i njegovim borcima prvi put sačuvan narod ovog kraja i slobodna teritorija Teočaka i Zvornika. Branioci na tome nisu stali, već su nastavili da gone agresora prema rijeci Sapni, kako bi uništili preostala četiri tenka i osigurali odbrambene linije. Među jurišnicima se našao i komandant Mehdin Hodžić. Nažalost, u smiraju bitke jurišajući prema slobodi, poginuo je i Mehdin Hodžić. Snajper ga je pogodio tačno u srce u predvečerje 10. maja 1992. godine u selu Zaseok. Borcima koji su mu prišli uspio je samo da kaže: “Srušite mostove na Drini”, čime je jasno znao da oni više ne služe za spajanje ljudi već kao putevi novih zločina. “Nije bilo toga borca koji nije plakao kada smo čuli da je poginuo. Ali svaki je plakao krijući se od drugog da neko ne pomisli da je kukavica” – kaže Edhem Omerović Tito, jedan od Hodižević boraca.

Nakon pogibije, Hase Tirić i njegovi borci, u spomen na njega, osnivaju elitnu jedinicu Armije Republike Bosne i Hercegovine “Crni labudovi”, koja će proći sva ratišta BiH od Teočaka, preko Sarajevo do Bihaća, jedino sa izuzetkom Hercegovine. Sam fenomen imena “labud” potiče sa početka rata kada su se Mehdin i saborci služili sredstvima veze, koje je bilo lahko “provaliti”, pa se Mehdin uvijek predstavljao kao “kapetan labud”, a tako su ga čak i neprijatelji zvali. Nakon njegove smrti, suborci su donijeli odluku da jedinici daju ime po nadimku prvog komandanta, a uz to da se doda i riječ “crni”. Naime, crni labudovi su endemska vrsta, što Mehdin to i jeste bio – endemska vrsta bosanskog ratnika. Za ratne zasluge dobitnik je najvećeg ratnog priznanja “Orden heroja Oslobodilačkog rata” i “Zlatni ljiljan”. Danas samo dvije ulice u Tuzlanskom kantonu podsjećaju na ovog heroja – jedna u Kalesiji i druga na periferiji Tuzle (podatak iz 2009. godine).

Sahranjen je iste večeri 10. maja sa grupom boraca u Zaseoku. Ipak, 2004. godine njegova majka Hurija je podnijela zahtjev da se posmrtni ostaci Crnog Labuda prenesu u Hemlijaše kod Kalesije, kako bi u poznim godinama mogla posjetiti mezar svoga sina. Međutim, na ovu odluku se čekalo čak četiri godine iz razloga što mještani nisu dopuštali ekshumaciju zbog bojazni da će prilikom iskopavanja biti iskopan i tuđi sin, jer je sudbonosnog 10. maja tu, u večernjim satima, sahranjeno više poginulih boraca, pa brojni mještani nisu sigurni da nadgrobni spomenici označavaju tačna mjesta i raspored tijela poredanih jedno pored drugog na dubini od 40 do 50 cm. Problem je riješen tek u februaru 2008. godine, kada su njegovi posmrtni ostaci prebačeni u Hemlijaše, gdje je 18. februara, uz sve vojne počasti i prisustvo nekoliko stotina saboraca, rodbine i prjatelja obavljena dženaza bosanskom heroju. Na dženazi je posebno emotivan govor održao njegov saborac i general Vahid Karavelić: “Prije svega kada govorimo o njemu treba ustati i odati mu počast. Imam zadovoljstvo i čast govoriti o njemu. Bio je čovjek iz naroda. Zajedno smo išli od Srebrenice do Orašja i pripremali ljude za odbranu od agresora. Moramo shvatiti da se on borio za cijelu Bosnu i Hercegovinu i da je svoj život ubetonirao u temelje ove države. Neka nam vječno u glavi ostane Mehdin i njegove zasluge trebamo prenositi na buduće generacije. Ne smijemo ga nikada zaboraviti jer ćemo se samo tako odužiti Crnom Labudu”.

“Bio je slobodnjak, nije bio oženjen, a bio je veoma ozbiljan i uporan u svojim ciljevima. Nije volio mnogo neku politiku…” (Edhem OMEROVIĆ Tito, zamjenik komandanta 206. viteške brdske brigade i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

“Potjernice su bile izdane za svima nama koji smo napustili JNA i MUP. Morali smo se kriti. Rad je bio strogo ilegalan. Svi mi iz Patriotske lige imali smo konspirativna imena; Mehdin je bio kapetan Senad…” Dobio je to ime u štabu PL u Sarajevu, isto kao što sam ja dobio ime kapetan Almir.“ (Samir NIŠTOVIĆ – kapetan Almir, oficir ARBiH i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

“Srbi u Bosni rade isto što su lani radili u Hrvatskoj. Pod izgovorom samoodbrane preuzimaju kontrolu nad zajedničkim teritorijem. Zapravo oni prave ‘Veliku Srbiju’. Gotovo kompletno stanovništvo lojalno legalnoj vlasti RBiH prisiljeno je na egzodus prema slobodnim teritorijama. Smatra se da oko 20.000 ljudi bježi, većinom pješice. Za dva dana prešli su 80 km, a ostalo im je još 20 km do slobodne teritorije. Nemaju hrane, ni lijekova…” (Aernout VAN LYNDEN, reporter SKY NEWS-a, 1992)

U etničkom čišćenju neprijatelj koristi isti model. Topničke i oklopno-mehanizovane jedinice JNA opkoljavaju gradove. Putem medija lokalno stanovništvo se poziva na nepružanje otpora i potpisivanje lojalnosti tzv. srpskoj Bosni i Hercegovini, nakon čega slijedi etničko čišćenje.

Iako se žrtve etničkog čišćenja na Zvorničkoj i okolnim općinama broje hiljadama, narod u strahu i dalje vjeruje u propagandu srbijanskih medija preko kojih se nesrpsko stanovništvo poziva na lojalnost novim srpskim vlastima. Traži se da predaju oružje i ponavlja im se da JNA garantuje sigurnost svim građanima.

Kako su izgledala ta obećanja u stvarnosti, najbolje govori podatak da je na području zvorničkih sela Đulići, Klisa i Šetići, koja su prihvatila poziv na mirnu predaju i potpisala lojalnost srpskim vlastima, u jednom danu odvedeno i na najzvjerskiji način pobijeno 700 nenaoružanih muškaraca od 15 do 70 godina.

“Isticao se u najkritičnjim situacijama smirenim i hrabrim držanjem… Svojom pojavom Kapetan Senad ozario je lica muškarcima i ženama, djeci i starcima, odnosno ulio im nadu u mogućnost opstanka na ovom prostoru. Njegova sposobnost organizacije života i aktiviranja ljudi u ratnim prilikama urezala je lik i karakter, ne samo vođe nego i odgajatelja i učitelja…” (5) (Edhem OMEROVIĆ Tito, zamjenik komandanta 206. Viteške brdske brigade i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

“Nismo imali oružja. Imali smo neke naprave, neko sjekiru, neko sjekiricu, neko nož. Ko je im’o kupljenu pušku, on ju je krio… Tek 93. su ih počeli iznositi…” (Isak NOČIĆ, borac)

“Između Kalesije i tog slobodnog dijela bilo je dosta teritorije koju mi nismo kontrolisali. I upravo su JNA i četnici htjeli osvojiti taj mali dio jer smo ih mi boli u oči.” (Hase TIRIĆ, komandant specijalne jedinice ARBiH “Crni labudovi” i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

MAJ 1992. GODINE

“Sa Mehdinom Hodžićem čuo sam se telefonom 9. maja zadnji put. Pitao me hoće li mu doći pomoć. Pokušao sam mu pomoći, međutim nisam mogao da se probijem do Sapne, jer su već bili jaki napadi na Kalesiju koja će pasti već 11. maja.” (Samir NIŠTOVIĆ – kapetan Almir, oficir ARBiH i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

“Dan prije dva momka su poginula, a kapetan Hajro je bio ranjen u lijevo rame. Zbog toga su kapetan Hajro i jedna dobra grupa boraca otišla tog 10. maja u susjedno selo na dženazu.” (Hase TIRIĆ, komandant specijalne jedinice ARBiH “Crni labudovi” i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

“Školski gledano, kad razrađujemo napad i odbranu uvijek bi odnos napadača i branioca trebao biti tri prema jedan. U ovom slučaju bio je deset prema jedan.” (Samir NIŠTOVIĆ – kapetan Almir, oficir ARBiH i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

“Izuzetno se dobro sjećam i ne mogu nikako izbrisati iz svojih misli taj 10. maj 1992. godine. Nije bilo pucnjave iz automatskog naoružanja; samo su se čuli tenkovi, haubice i prage.” (Ibrahim DROPIĆ, borac iz Zaseoka)

“Ja sam imao nesreću da sam nekako na samom početku, poslije samo pola sata, bio ranjen kad je jedan metar od mene u betonsku ploču pala granata 60 mm.” (Hase TIRIĆ, komandant specijalne jedinice ARBiH “Crni labudovi” i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

“Kapetan Senad nas je rasporedio u dvije grupe. Rekao je da se ne plašimo, da ne ubija svaka granata, da nemamo straha, jer u strahu čovjek prije može poginuti, da budemo hrabri, da branimo naše selo, da branimo naše majke…” (Ibrahim DROPIĆ, borac iz Zaseoka)

“Mi smo vidjeli kako oni ulaze u Zaseok s tenkovima iz drugog dijela, pa pošto nismo imakli nikakve veze, otud smo vikali i poimenice ih dozivali i govorili – eto tenkova, čuvajte se…” (Isak NOČIĆ, borac iz Zaseoka)

“Nismo imali između sebe radio niti žičanu vezu. Jednostavno oslobađanje Sapne je teklo onako kako je ko osjećao na osnovu eho lokacije, tj. odjeka pucnja… Narod se razbježao po šumama; kako je ko mogao, izvlačio se…” (Edhem OMEROVIĆ Tito, zamjenik komandanta 206. Viteške brdske brigade i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

Neprijateljske snage kao i mnogo puta do tada počele su preko megafona pozivati stanovnike na predaju. “Ako ne položite oružje, JNA neće snositi odgovornost za dalja dejstva…”

“Ne znam cifru, ali bilo ih je ko mrava.” (Nusret MUHAREMOVIĆ Poki, borac iz Zaseoka)

“Bilo je pakleno. Sa susjednog brda kad se posmatralo prema Zaseoku i prema onim tenkovima, bilo je zaista pakleno. Dovoljno je reći – tenk…” (Isak NOČIĆ, borac iz Zaseoka)

“Mi smo bili odlučni i skupili smo hrabrost da ostanemo uz našeg kapetana Senada.” (Ibrahim DROPIĆ, borac iz Zaseoka)

“Ja sam imao u rukama onu staru pušku M48. Smatrao sam tada da mi je to tenk u rukama, ali kada sam vidio pravi tenk u borbenim djelovanjima shvatio sam da nemam ništa u rukama.” (Isak NOČIĆ, borac iz Zaseoka)

“Neprijatelj je bio na brdu iznad nas, na udaljenosti od nekih 50 metara. Mi smo bili u jednom šljiviku. Izašao je tenk i samohotka. Prvi tromblon koji smo ispalili pogodio je komandno vozilo…” (Ibrahim DROPIĆ, borac iz Zaseoka)

“Čuo sam da je neko povikao da je komandant poginuo. Puzeći smo ga izvukli. Prenijeli smo ga u jednu kuću, ostavili ga i nastavili kontranapad dok nismo istjerali sve četnike…” (Ibrahim DROPIĆ, borac iz Zaseoka)

“Dženaza kapetanu Senadu obavljena je po noći 10. maja. Ukopali smo ga onako kako je bio odjeven sa svim što je imao na sebi. Nismo imali vjerske službenike, nego je svako na svoj način kako je znao, pomolio se za njega Bogu i zagrnuo zemlju.” (Edhem OMEROVIĆ Tito, zamjenik komandanta 206. Viteške brdske brigade i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

Na šehidskom mezarju u Zaseoku, pored Mehdina Senada Hodžića, ukopani su i Bahrija Karabegović, Adin Salihović, Hasan Salihović, Ramiz Memić, Ismet Garibović i Šefik Garibović.

Na zahtjev majke posmrtni ostaci iz Zaseoka prebačeni su nakon rata 2008. godine u harem džamije Hemlijaši u kalesijskoj mjesnoj zajednici Memići.

Posthumno mu je dodijeljen čin brigadnog generala. Odlikovan je ratnim priznanjem Zlatni ljiljan 1992, a Ordenom heroja oslobodilačkog rata 1994. godine.

FUSNOTE:

(4) i (5) Edhem Omerović Tito, Prilozi za proučavanje borbe za opstojnost Bosne kroz historiju 1 (Uloga i značaj Mehdina Hodžića u odbrani BiH), Tuzla, juni 2006.

(6) bosnae.info

 

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top