Može li S. Arabija izaći na kraj sa turbulentnim promjenama u regiji bez kralja Abdullaha?
Piše: Michael Stephens
Kralj Saudijske Arabije, Abdullah bin Abdulaziz al-Saud, bolovao je od upale pluća. Iako je njegovo zdravlje godinama bivalo sve lošije, što je dovelo do toga da smanji obim rada, 90-godišnji monarh, strastveni pušač, zadržao je takvo dostojanstvo i utjecaj da će Saudijska Arabija značajno osjetiti njegov gubitak, bez obzira na to što je porodica bila spremna na njegov odlazak.
Bio je veoma popularna figura, čak i među onim Saudijcima koji ne osjećaju snažan afinitet prema monarhiji i ostavit će prazninu koja vjerovatno neće moći biti popunjena.
Da bi vladali Saudijskom Arabijom nije dovoljno samo dobro upravljati Vladom i osiguravati da se nastavi ispumpavanje nafte iz zemlje. To je kompleksan i zahtjevan zadatak, koji uključuje upravljanje širokim spektrom često suprotstavljenih interesa širom ogromne teritorije.
Saudijci često kažu da promjena mora doći polako, a to nije samo izgovor da se odgurnu oni koji se zalažu za reforme. To je iskreni odraz potrebe da se balansiraju suprotstavljeni interesi u zemlji. A svi oni moraju biti umireni kako bi Saudijska Arabija stabilno napredovala.
Razumijevanje ovog balansa je ono u čemu je Abdullah bio izuzetno dobar – čak i u svojim poznijim godinama. Njegovo poznavanje vlastitog naroda je bilo zapanjujuće pronicljivo.
To je čovjek koji je znao da moraju doći reforme za žensko učešće u društvu. On je bez milosti uklonio konzervativne vjerske službenike koji su mu stajali na putu, a sve je to činio pazeći da ne potkopa instituciju vjerskog društva i vjerske policije, koje mnogi konzervativni Saudijci izuzetno cijene.
Također, kralj i njegov polubrat, bivši princ prijestolonasljednik Nayef, vodili su politiku angažiranog dijaloga i sile sa nemirnim šiitskim stanovništvom Kraljevstva.
Brza reakcija
U novembru 2014. saudijska država je brzo reagirala protiv grupe povezane sa Al-Kaidom, koja je izvela napad na šiitski vjerski objekat Hussainiyah u saudijskoj istočnoj provinciji.
Iako je napetost između države i šiitskog naroda i dalje visoka, to je bio ohrabrujući potez.
Ponekad je kralj djelovao kao usamljena figura – nikada nije u potpunosti bio povezan sa svojom polubraćom.
Za njegov uspon na vlast su zaslužne njegova snažna ličnost i lukavstvo – što je demonstrirao sprečavanjem da se oslabi značaj njegove pozicije kao zapovjednika Nacionalne garde – kao i njegove političke sposobnosti.
Često je njegova puka snaga ličnosti bila to što je osiguralo da se pokrenu veliki projekti modernizacije, kao što je Univerzitet za nauku i tehnologiju Kralj Abdullah ili ekonomski poticaj velikog broja gradova.
Opširnije na portalu Al Jazeere:
