Miris mostarskih avlija

 Jedan od ukrasa kamenog grada na Neretvi bile su i stare mostarske avlije, intimni svijet koji je pripadao samo onim koji su ih nastanjivali, i nikom više.

Piše: Nedim Hadžić

Karakteristične po visokim zidovima i bogatoj vegetaciji u raznim koloritima, bile su popločane neretvanjskim oblutcima u formama mozaika. Iznad, bivala bi razapeta odrina, koja je, pored toga što je rađala slatke grozdove grožđa, za vrijeme ljetne žege, stvarala duboki hlad. U avliju bi se ulazilo kroz masivna drvena vrata sa halkma, velikom i malom – jednom za žene a drugom za muškarce, tako da bi se po zvuku znalo ko je gost koji zijareti, da bi mu u susret izašli, bilo efendija ili hanuma kuće.

U svakoj avliji posebno mjesto je imala česma. Kod imućnijih familija je bio i šadrvan, obično pozicioniran u centru avlije, iz kojeg bi voda mirno kapljucala u okolo. Izvorska voda Radobolje, ledena i u sred ljeta, je dominantno simbolizirala život unutar avlije.

Duž debelih i visokih zidova obavezno bi bile sofe za cvijeće, a u sofama tanahne ženske ruke bi posadile ruže. Donijeli su ih putnici namjernici i hadžije iz blagoslovljene zemlje Šama. Mirisom ispunjavajući ljudske duše, Damaskanske ruže (lat. Rosa Damascena), otporne na vremenske prilike i neprilike, cvjetale bi tokom cijele ljetne sezone – jedne u rano ljeto, a druge bi se zadržale i duboko u jesen. Mostarske mahale su mirisale miruhom ove ljepotice iz Damaska. A onda bi, s prvim hladnim danima, svojim nježnim laticama ukrasile kaldrmu od neretvanjskih oblutaka.

Pri ulasku u avliju, musafira bi dočekao debeli hlad zidova i odrine, a pustiti vodu da malo oteče pa je iz ruke piti onako hladnu, svježu, u džennetskom mirisu Damaskanske ruže bi razbudilo i najumornijeg insana.

Avlijama su svakodnevno odzvanjali dječija vriska i smijeh. One su bile mjesta porodičnih okupljanja i radosti. Ljepota Allahove riječi bi ispunjavala taj transcedentalni prostor na svjetlu dana, ali i u tminama noći ispunjenih iskrenošću.

Avlije su bivale i ostale istinske oaze mira i spokoja. Zemaljska vizija Džennetskih ljepota našeg muslimana, Bošnjaka, na ovoj kraškoj zemlji, otpornog na sve uticaje vremena. Baš kao što je i mirisna ruža Damaska.

Naslovljeno milostivom insanu, dedi Muhamedu Kerimu Radžihu, šejhu-l-kariju blagoslovljene zemlje Šama, koji je u ime Allaha posjetio Mostar, inspirisan ljepotom Islama naših zajedničkih predaka.

Akos.bA