Ove godine u Potočarima će biti ukopane samo četiri kosti Zuhdije Lemeša, pronađene su u tri masovne grobnice

Zuhdija Lemeš je jedna od žrtava genocida počinjenog u Srebrenici u ljeto 1995. godine koja će biti ukopana 11. jula ove godine na kolektivnoj dženaz u mezarju Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari.

Njegovi posmrtni ostaci su pronađeni u tri masovne grobnice. Ipak, tijelo nije kompletno i porodica je odlučila da ukopa samo četiri kosti koje su pronađene u proteklom periodu.

Njegov sin Enver Lemeš trenutno živi u Sarajevu. Sa ocem i mlađim bratom Murizom krenuo je preko šume do slobodne teritorije u ljeto 1995. godine, nakon pada Srebrenice. On je preživio, dok su otac i brat ubijeni.

“Rat me zatekao dok sam bio u srednjoj školi. Rat je prekinuo moje školovanje. To je težak period mog života, sigurno najteži. U jednom periodu 1993. godine svi smo bili u užem dijelu grada i ovisili smo o humanitarnoj pomoći. Pored građana Srebrenice, imali smo izbjeglice iz drugih općina. Srpska vojska je kontrolisala ulazak i izlazak iz grada i na taj način je imala priliku da utječe na živote ljudi na tom području”, pojasnio je Lemeš u razgovoru za Anadolu.

– Bili ubijeđeni da se Srebrenici ništa ne može dogoditi –

U jednom trenutku su imali situacije da im dolazi samo pomoć u brašnu, bez soli, pa onda so, ali nema ničeg drugog.

“Ne sjećam se perioda kada smo imali osnovne životne namirnice u kontinuitetu”, ističe Lemeš.

Kada je počeo rat njegov otac Zuhdija je radio za jednu srbijansku firmu. U to vrijeme je bio u Srbiji. Preko različitih zemalja prebacio se do Tuzle, a nakon toga je šumom došao u Srebrenicu.

“Majka, ja i mlađi brat koji je takođe poginuo padom Srebrenice bili smo u Potočarima. Vrlo brzo su nam se pridružili i ostali članovi uže i šire porodice koji su protjerani sa svojih krajeva. sam pad Srebrenice je bio veliki šok jer je Srebrenica proglašena ‘zaštićenom zonom Ujedinjenih nacija’. Svaki građanin Srebrenice je bio potpuno ubijeđen da se Srebrenici ne može ništa dogoditi”, kaže Lemeš.

Sjeća se da je 11. jula 1995. godine s jednom grupom komšija uspio otići do jednog obližnjeg brda da vidi šta se dešava oko grada.

“Vidjeli smo da su srpske snage zauzele Srebrenice i da prilaze Potočarima. Krenuli smo da izađemo iz grada, da se spasimo. Nisam znao šta je sa ostalim članovima moje porodice. Sve se dešavalo jako brzo i nije bilo nikakve koordinacije. Vidio sam i ogromnu kolonu ljudi koja se kreće iz pravca Srebrenice prema Potočarima, a iza njih sam vidio srpske vojnike. Dakle, kolona UN snaga, civili i srpski vojnici. Istog trenutka sam odlučio krenuti prema Tuzli ne znajući uopšte ni koliko je to daleko ni kako doći do tamo”, prisjetio se Lemeš.

Tada nije imao ni 22 godine. U tom putu je uspio pronaći oca Zuhdiju i mlađeg brata Muriza koji je tada imao 18 godina.

“Majka je otišla u Potočare, a mi smo odlučili krenuti preko šume. Nisam imao snage ni da se pozdravim s majkom. U Šušnjarima smo sreli ostatak, uglavnom muškaraca i mlađih djevojaka. Na tom mjestu je, po mojoj procjeni, bilo oko 10.000 muškaraca. U ranim jutarnjim satima 12. jula kolona je počela da se kreće. Trebali smo preći nekoliko linija koje su bile minirane. U tom proboju ljudi su stradali kako od mina tako i od pucnjave sa srpske strane”, izjavio je Lemeš.

Prisjetio se da je put bio jako težak, nepoznat teren, minirano, opasno, nepristupačno, a srpski vojnici su išli za njima. Kolona civila je bila jako vidljiva i duga nekoliko kilometara.

“Pokušavali smo da nosimo ranjene, a mrtve da sklanjamo s puta. Međutim, to je stalno otežavalo naše kretanje. Nismo imali nikakve medicinske pomoći, ni nosila ni lijekove. U potocima u brdima ljudi su pili vodu. U jednom trenutku sam i ja došao do jednog potoka. Išao sam uzvodno kako bih pronašao čistu vodu. Vidio sam da u toj vodi stoji nešto, ličilo je na bijeli kamen, uzeo sam to, ali je bilo poput tijesta. Kasnije smo saznali da su to bili bojni otrovi koji su postavljeni da bi ljudi, nakon korištenja vode, imali halucinacije…”, prisjetio se Lemeš.

Ljudi koji su imali halucinacije od bojnih otrova kretali su se u raznim smjerovima, potpuno nekontolisano.

“Mnogo od njih su stajali na mine, koje su ubijale i ranjavale i njih ali i druge učesnike kolone. Bio je opšti haos. Na kraju prvog dana smo bili potpuno iscrpljeni. Došli smo na jedno brdo iznad sela Kamenica. Tu se skupila velika grupa ljudi. To je bio izlazak iz šume, a ulazak u neka sela. Čekali smo noć da pokušamo proći kroz ta sela gdje je bila veća vidljivost. Znali smo da se ne smijemo kretati jer smo postajali otvorena meta. Na tom mjestu gdje smo se okupili vladala je potpuna tišina. Ljudi su postali svjesni situacije u kojoj se nalazimo. Kako pada mrak, kroz tu grupu ljudi koja je sjedila, vidjeli smo nekoliko ljudi koji se kreći između nas. Jedan je nosio bateriju što mi je bilo čudno jer naši ljudi u Srebrenici nisu imali baterije. Prišli su jednoj bukvi, nakon čega je ona pala. Vjerovatno je bila već odsječena i pripremljena. Pala je na ljude. Kada je bukva padala, sa svih strana su se podigli vojnici koji su počeli pucati po nama. Trajalo je oko pola sata. Bio sam ubijeđen da je većina mrtva”, navodi Lemeš.

– Ranije ukopali brata –

Kada je prestala pucnjava vidjeli su da ipak ima onih koji su preživjeli. Od njih su napravili novu kolonu koja je trebala nastaviti put.

“U jednom trenutku smo postali svjesni da su srpski vojnici ušli među nas i predstavljali se kao vodiči koji znaju put do Tuzle. Mnogi od njih su išli za tim ‘vodičima’. Sa tog mjesta veliki broj ljudi je otišao direktno u Kravicu i mnoga druga mjesta. Bili su obučeni kao i mi, u civilu, bez ikakvih vojnih obilježja”, istakao je Lemeš.

Nakon te zloglasne “Bukve” više nije vidio oca i brata. Enver se sa jednom grupom vratio prema Srebrenici, a nakon toga su opet nekim zaobilaznim putevima krenuli prema slobodnoj teritoriji. Na slobodnu teritoriju je došao sedmi dan.

“Znam da su bili živi nakon pucnjave. Dogovorili smo se da napravimo veću grupu i krenemo prema Tuzli. Oca i brata sam ostavio pored jednog drveta. Kada sam skupio još ljudi vratio sam se ali njih više nije bilo tu. Moja pretpostavka je da su otišli sa nekim od ‘vodiča’. Kasnije smo na jednom snimku vidjeli da je moj otac zarobljen u blizini Kravice. Vrlo vjerovatno su strijeljani u Kravici. Brata smo identifikovali 2008. godine, a njegovi posmrtni ostaci su pronađeni u masovnoj grobnici Blječevo. Posmrtni ostaci oca su pronađeni u tri masovne grobnice. U masovnoj grobnici Blječevo, pretpostavlja se da je to bila primarna grobnice, u Zelenom Jadru i Zalazju”, naglašava Lemeš.

Ranije su ukopali brata, a odlučili su da ove godine ukopaju i posmrtne ostatke oca Zuhdije.

“Od oca smo pronašli samo četiri kosti. Odlučili smo da ukopamo četiri kosti jer želimo da ima nišan, da se zna da je postojao, da smo mi imali oca, da je moja majka imala muža”, rekao je Lemeš.

Kroz suze se sjeća oca. Nažalost, kako je kazao, jako je puno radio i nisu puno vremena provodili s njim. Trudio se da im priušti što bolji život. Enver danas živi u Sarajevu, tu je formirao i porodicu.