Ksenofobni zaštitnik ljudskih prava: Od koga Boris brani Sarajevo?
Zamislite situaciju u kojoj polupismeni anonimni lunatik iz neke zabiti bosanskog internet hilifata poželi smrt Borisu Dežuloviću.
Bilo bi zaista zanimljivo gledati vascijeli sarajevski slobodarsko-novinarski milje kako staje u odbranu ovog samoproglašenog balkanskog Charlie Hebdoa, ksenofobnog borca za ljudska prava i najvećeg klevetnika među braniocima slobode govora. Ne sumnjam da bi mnogi voljeli da se ovakvo šta desi, pa da oduševljeno nastave dokazivati svu zatucanost sarajevske kasabe i primitivizam njegovih stanovnika. Kako bi tek hijene sa lokalnih televizija, kojima je neko slagao da je ono što rade istraživačko novinarstvo, pravile monstruozne konstrukcije i tražile izmišljene konekcije. Kolumne po portalima bi frcale kao sa trake. Kakav bi to pir bio! No, toga još uvijek nema i nadamo se da neće ni biti jer očito Boris, za razliku od Milorada Dodika, kao pojava nije vrijedan takvog angažmana.
Želim se osvrnuti na skorašnji tekst dotičnog gospodina koji je objavljen u “Oslobođenju” pod nazivom “Mahir ili priča o Sarajevu”. Što se tiče samog članka i njegove sadržine, treba odmah reći da se radi o običnom bezidejnom presipanju iz šupljeg u prazno koje nema nikakve konkretne poente osim vrijeđanja i nipodaštavanja, pa ga kao takvog treba i posmatrati, jedan prizeman pokušaj da se kroz blasfemiju i uvrede bude duhovit i smiješan. Nešto kao kad srednjoškolac u želji da pridobije pažnju okoline počne slušati glasnu muziku ili stavljati piercinge, ne bi li privukao istu. Riječ je o klasičnom sindromu regionalnog novinarstva i medija koji se drže parole “Ako ne možeš biti kvalitetan, budi provokativan i vulgaran”. Iz tih razloga ovaj tekst nije uopće toliko bitan jer više govori o samom autoru, nego o temi koju tretira.
Podsjetićemo se da su ovakvi slučajevi neukusnog ismijavanja česti i da nisu ništa neuobičajeno. Slične stvari su se do sada dešavale nebrojeno puta. Sve je to isti šablon na koji ne treba nasjedati, pa na ove jeftine provokacije uzvraćati nekontrolisanim emocijama ili uvredama. Ako uzmemo u obzir da su ovi radovi suštinski obično smeće, lako ćemo doći do zaključka da njihov primarni cilj zapravo i jeste provokacija, ismijavanje i izazivanje reakcija. Kako inače drugačije objasniti Borisovu dugogodišnju negativnu opsesiju islamom, Islamskom zajednicom i muslimanskim svetinjama?! Kakve je on mogao imati motive da krajnje degutantno i negativno piše o strancima u Sarajevu, sa koje pozicije nastupa i šta uopće vidi loše u islamskom imidžu Sarajeva su pitanja na koja je prvo trebao dati odgovor, pa tek onda nešto pisati o tome.
Autor spomenutog teksta i njemu slični su u cijeloj ovoj priči kao dežurna piskarala najmanje krivi. Bilo bi nerealno i očekivati od njih da se drugačije ponašaju jer pripadaju vrsti ljudi licemjera i kvazidemokrata koji će zdušno stati u odbranu prava homoseksualaca, činčila, kitova i Liu Xiaoba, ali kad je riječ o vjeri, spustiće se na najniže grane dostojanstva, te vrijeđati i ismijavati do besvijesti. Takvima je multikulturalnost pozitivna sve dok se se ne radi o omraženim vjernicima ili tursko-arapskoj stoci. U tom slučaju spomenuta pojava se pretvara u nešto ponižavajuće i odvratno, nešto što treba kritikovati i ismijavati. Takav je slučaj i sa Borisom. On kobajagi brani “karavlahe” i “pedere”, a već u idućoj rečenici krajnje ksenofobično pljuje po islamskim vrijednostima, Turcima, arapskom jeziku i islamskoj tradiciji Sarajeva. Da je u pitanju bilo koji zapadnoeuropski grad, spomenuti stranci bili bi obilježje metropole i tolerancije, dok su jedino u slučaju Sarajeva oni simbol zatucanosti i totalitarizma.
Potpuno paušalno i nebulozno, poput nekog uspaljenog srednjoškolca na internet forumu, dotični nimalo simbolično optužuje mrsko Sarajevo da je ubilo Mahira i tako se priključuje morbidnom medijskom reality cirkusu koji nas opsjeda već sedmicama. A ubilo ga je zato što u njemu ima mnogo Turaka. I što na Ilidži nema piva. Kakve to ovaj slučaj ima veze sa turskim jezikom i arapskim radnjama teško je dokučiti, ali neki tu vezu očito vide. Potpuno je neozbiljno presuđivati cijelom gradu na osnovu medijskih tračeva, političkih poentiranja i poluinformacija koje su ofirno zloupotrebljene da bi potvrdile Borisova ranija bolesna ubjeđenja i predrasude. Nakon novih iskaza i činjenica bezbeli neće napisati drugu kolumnu i priznati da je piskarao na osnovu potencijalnih izmišljotina. Kao da djeca ginu negdje drugo osim u zatucanom Sarajevu koje je uvijek pogodno za islamofobično kolumnaško lešinarenje.
Ono čega treba biti svjestan jeste činjenica da živimo u anarhičnom i haotičnom društvu totalno poremećenih vrijednosti i parametara, pa pojave poput Borisa nisu nimalo iznenađujuće i na njih treba biti spreman. Ova država često nema kapaciteta da zaštiti fizički integritet svojih građana, a kamoli njihovo pravo na duhovne vrijednosti i ubjeđenja. Zbog toga je najbolji recept za Borisa i slične ublehe ignorisanje i izbjegavanje u širokom luku.
To naravno ne znači da bi nam trebalo biti svejedno, ali je činjenica da ovdje može pomoći jedino proračunato jačanje pozicija i djelovanje kroz nevladin sektor, institucije i politiku da se u budućnosti ovakve stvari svedu na minimum, ne samo kada su u pitanju muslimani, nego svi građani ove zemlje bez obzira na vjeru i ubjeđenje. Islamska zajednica bi takođe trebala uz podršku drugih vjerskih zajednica napustiti svoj tradicionalno defanzivni stav i vršiti veći pritisak da se vrijeđanje, ksenofobija i izazivanje vjerske mržnje u medijima tretira kako zakon nalaže, pa bi onda umišljeni kancelarijski revolucionari dvaput razmislili o čemu će pisati kad bi im honorari završavali u sudskim kaznama.
Krivci za ovakvo stanje su prije svega društvena klima i politika, zatim institucije na čelu sa RAK-om koje su totalno izgubile kompas, a Boris je negdje na kraju, jer da nema njega, slične stvari bi pisao neki drugi lažni buntovnik koji misli da je poseban jer može svakoga popljuvati i u kolumnama spominjati polne organe. Zanimljiva je i pozicija tradicionalno islamofobičnog “Oslobođenja” koji zna svom nestašnom kolumnisti dati žuti karton kada ovaj odluči ismijavati Mekija Turabija i šefovu vodu koju isti prodaje, dok ovakve bljuvotine redovno prolaze, no to se opet vraća na nepostojanje institucionalnih mehanizama da se ovim pojavama stane u kraj. Zbog toga se ne treba puno osvrtati i uzbuđivati zbog ovakvih bljuvotina jer po rezonu gore spomenutog srednjoškolca će i hudi Boris, kada vidi da je izazvao željenu pažnju, sutra napisati nešto još odvratnije i degutantnije.
Za Akos.ba piše: Nermin Spahić
