Koraci na putu znanja – Kuvajt
Svaki period u životu ima neko svoje obilježje, nešto po čemu je poseban. Ipak, vjerujem da je studentsko doba upravo ono koje, kad završi, najviše nedostaje. Jer tada smo puni života, radoznalosti, puni pitanja, snage, ideja, želje da upoznamo i shvatimo svijet oko sebe i nađemo svoje mjesto u njemu… Tada se gotovo sve čini moguće, i sve je prilika. Tada smo najspremniji da te prilike koristimo, još neopterećeni nekim stvarima koje drugi periodi u životu nose. I taj istraživački duh je jako bitan; rekla bih, to je dobar način suočavanja sa životom.
Svi su uglavnom svjesni toga šta omladina znači za društvo, i iz tog razloga se u nju dosta ulaže. (Digresija: nije mi cilj da idealiziram. Itekako sam svjesna propusta koji postoje u svim sferama našeg društva, ali i toga da se o njima previše govori, a istovremeno premalo radi na tome da bude bolje. I premalo se govori o dobrim stvarima koje se također dešavaju oko nas, pa tako tonemo u osobiti bosanski pesimizam.
Ovim tekstom želim prenijeti jedno izuzetno lijepo iskustvo, koje zaista nije usamljen primjer, nadajući se da će to djelovati motivirajuće i, možda, pomoći da neka razmišljanja krenu ljepšim, obećavajućim pravcem.) Između ostalog, ta ulaganja se ogledaju i u pružanju prilika mladim osobama da neko vrijeme borave u stranoj državi, radi usavršavanja u struci, učenja jezika, upoznavanja kulture i sl. Na nekim fakultetima to je sastavni dio obrazovnog programa, a s druge strane postoje različite organizacije koje nude tu mogućnost. Takva iskustva su neprocjenjiva za svaku osobu, kako na ličnom tako i na profesionalnom planu, a u našem vremenu, sa savremenom tehnologijom to je itekako lahko ostvarivo. Ove godine je grupa nas imala sreću da bude počašćena jednom takvom prilikom.
Islamski kulturni centar u Kuvajtu nudi besplatne kurseve od nepuna tri mjeseca za usavršavanje arapskog jezika i proširenje znanja o vjeri. Ti kursevi se organiziraju dva puta godišnje. Do sada su uglavnom bili samo za muškarce. Bile su, doduše, i ženske grupe, ali, kako smo upoznate, njihov smještaj nije bio u okviru Centra, sve do ove godine. Naša grupa je prva za koju je Centar sam obezbijedio smještaj, hranu, prijevoz, mnoge knjige, organizovane posjete različitim mjestima, kao i razne poklone i stipendije.
U saradnji sa Centrom, Rijaset IZ u BiH i CEI Nahla su poslali na ovaj kurs grupu uposlenika IZ i studentica sa različitih fakulteta, uglavnom aktivistica u Nahli, a dva mjesta su ostavljena za studentice FIN-a. Ovom prilikom se zahvaljujemo Fakultetu na čelu sa dekanom prof. Bušatlićem koji nam je izašao u susret u pogledu odsustva sa nastave, i naravno svima drugima koji su učestvovali u organiziranju ovog našeg putovanja.
Nastava i smještaj za muškarce i žene su u različitim dijelovima grada. U našoj ženskoj grupi je, osim nas sedam koje smo došle preko Nahle, još pet djevojaka iz BiH koje su došle preko visočke medrese i šest djevojaka i žena iz Kirgistana.
Za početak nam je obezbijeđen smještaj internatskog tipa, nešto udaljen od Centra u kojem se odvija nastava, pa je osiguran i prijevoz. U međuvremenu se priprema smještaj u samom Centru, tako da će sve biti na jednom mjestu, što bi značilo značajnu uštedu vremena. Tu je, naravno, i hrana, dakle sve što je neophodno, što znači da smo praktično mogle ovdje doći bez dinara, ništa nam ne bi nedostajalo.
Sam program je prilično intenzivan, kako nam je i predstavljeno. Nakon testiranja smo podijeljene u dvije grupe. U prvoj grupi se kreće od osnova arapskog jezika, dok se u drugoj više insistira na konverzaciji. S druge strane, u drugoj grupi ima više vjerskih predmeta nego u prvoj (kiraet, hifz, tefsir, hadis, akaid, fikh). Nastava se održava radnim danima, otprilike sedam sati dnevno. Profesorice su izuzetno pažljive i susretljive, i, dakako, nastoje da govore nama razumljivim jezikom. Također, trude se da na nas djeluju motivirajuće, pa nam često za tačan odgovor znaju dati neku malu nagradu. Na osnovu onoga što smo do sada vidjele, očekivanja su velika. U svakom slučaju, boravak od gotovo tri mjeseca u arapskom svijetu bi morao uroditi nekim plodom, uz Božiju pomoć, a od našeg truda zavisi koliki će i kakav taj plod biti.
Općenito, svi ljudi s kojima dolazimo u kontakt ovdje su zaista prijatni, kako profesorice tako i oni iz uprave. Čine sve da se osjećamo kao da smo svi jedna porodica, i u tome zaista uspijevaju. A to je ustvari, valjda, taj naš islam… ja, kao studentica FIN-a, a prije toga svršenica medrese, mogu reći da sam već odavno navikla na taj osjećaj, pa me plaši da sve to ne počnem prihvatati zdravo za gotovo. Bila bi to velika nepravda. Jer, u svijetu u kojem živimo, jednostavno ne postoje riječi da opišu veličinu te blagodati da čovjek bude okružen ljudima koji nastoje da žive islam, ljudima od riječi, pouzdanima i nevjerovatno pristupačnima, čak i ako nose titulu akademika. Nekome bi to bilo nezamislivo. Neka je hvala Allahu, i da nam On podari da spoznamo blagodati dok ih imamo, i nadahne nas da (ogromne) potencijale koje nam je dao iskoristimo na najbolji način.
Nekad se čovjek zapita čime je mogao zaslužiti neke tako velike stvari u životu. Takvo pitanje može zvučati smiješno, jer je odgovor uvijek – ničime (čime smo to zaslužili da postojimo nakon što nas nije bilo?), ali je bitno jer uglavnom ide uz samu tu spoznaju (da ne možemo zaslužiti), i tada dolazi zahvalnost. Za ove dvije sedmice, mi smo stigle dobiti više povoda za to pitanje. Prvo, sama prilika odlaska u jednu ovakvu zemlju. Drugo, to da je baš sve obezbijeđeno. Treće, spomenuta ugodna atmosfera. Četvrto, nekoliko sastanaka koje smo imali sa ljudima iz samog vrha Centra, gdje su oni pokazali da im je zaista stalo do ovog projekta i da su spremni puno uložiti u to. Ipak, ono što je, sigurna sam, izazvalo najljepše i najdublje emocije je definitivno sastanak sa našim Reisu-l-ulemom, na kojem je, osim nas, prisustvovala i muška grupa, kao i organizatori programa. Ustvari, to je više bio neki opušteni razgovor gdje smo razmijenili prva iskustva i gdje nam je iskazana podrška od reisa, koji nam je tom prilikom uputio korisne savjete i snažno nas motivirao da ovo što bolje iskoristimo.
Mi, grupa studentica, mladih osoba koje ustvari tek počinju upoznavati svijet oko sebe, sa tog smo sastanka otišle prepune dojmova, osjećaja pripadnosti, i svakako patriotizma. Pitale smo se čime smo mogle zaslužiti da osjetimo tu roditeljsku brigu reisa i ostalih uposlenika naše IZ za nas. Jer takvi odnosi između ljudi, koliko god se podrazumijevali u islamu, ne podrazumijevaju se u današnjem svijetu; u ovom vremenu dobrota uvijek iznenađuje. I znale smo odgovor na svoje pitanje, i zaista smo osjećale zahvalnost, kao i odgovornost da damo sve od sebe da sva ta ulaganja u nas budu opravdana.
Iskoristila bih ovu priliku da pokušam izraziti još neke misli koje su došle sa ovim velikim iskustvom putovanja u islamski svijet. Uglavnom se radi o tome da me sad ustvari zadivljuje islam u našoj Bosni, jer sam tek sad nekako postala svjesna te čisto geografske udaljenosti kao i kulturoloških razlika. To što mi kao tako mali narod i tako daleko imamo svoju vjersku organizaciju i vjerodostojnu ulemu me čini ponosnom, dok u glavi odzvanjaju stihovi poštovanog profesora Latića: “Daleko od grada tvoga, od kabura mirisnoga, na kraj svijeta islamskoga…“
I po ko zna koji put uviđam da imamo ogromne kvalitete i potencijale, i nazirem neki tračak nade da sve to polahko kreće ka nekom finom ostvarenju, uz Božiju pomoć.
Da nas Svemogući ujedini na Istini i dobru.
Edina Mehuljić
usif.ba
