Koliko u životu trebamo osjetiti tuge da bismo znali što je sreća?
Koliko puta moramo biti izdani da bi počeli polaganje povjerenja u drugoga ozbiljnije uzimati? Koliko stresa moramo u životu proći da bismo uvidjeli vrijednost mira i tišine? Koliko dobrih ljudi moramo izgubiti da bismo naučili cijeniti njihovu prisutnost u svom životu? Na koliko lekcija moramo pasti da bismo doista mogli bolje živjeti život?
Skuplja se tako niz kapljica u čaši a onda dođe ona jedna koja prelije čašu, ne zato što je njena težina mnogo veća od ostalih već upravo zbog svih onih koje su pale prije nje. Tako je i u životu. Skuplja su se sva ona neželjena i bolna iskustva, skupljaju se rane i povrede na duši i tijelu, skuplja se mnošto osjećaja koji nisu dobili prilike da se iskažu a onda dođe jedan osjećaj, jedan rana, jedna riječ i promijeni sve što je bilo.
Tada shvatiš da više nisi onaj isti čovjek od jučer, da stvari koje si jučer tolerirao danas više nećeš. Tada shvatiš da ovo što se događa nije znak da tvoje strpljenje ima granica već da si se promijnio, da ne trebaš više popuštati onima koji ne zaslužuju i da tvoj mir nema cijenu. A najviše od svega shvatiš enigmu ljudi u svom životu i počneš ih razvrstavati kao lekcije, opomene, prijatelje i shvatiš da svaki od njih ima jednu drugačiju ulogu.
Nekome ta škola života traje kraće, a nekome duže. Kako god bilo nema brzih saznanja, nema uspjeha preko noći, nema sreće bez žrtve, nema ljepote života bez pronalaženja kroz njegove teške trenutke. To je škola sabiranja rana, povreda, izdaja i svega onoga lošega što nam se događa i pretvaranja u dragocijene bisere mudrosti kroz iskustvo. Tek kada nju prođemo naučili smo što znači živjeti.
Piše: Mario Žuvela
