Koliko na dunjaluku činiš dobro, toliko te dobra čeka na ahiretu!
Odgojno-obrazovna misao Huseina-ef. Đoze počiva na premisi da čovjek u životu ne smije biti samo pasivni posmatrač Život možemo mijenjati tek onda ako se uključimo u njegove tokove i postanemo aktivni faktori u njemu.
Društvena korist jednog čovjeka, njegova angažiranost, aktivnost, i umjerenost u pravcu dobrobiti čovjeka i društva, čini osnovni elemenat u sadržini islamskih propisa i principa. Samo vjerovanje u Boga nema nikakvog drugog cilja, nego da aktivizira čovjeka u borbi za dobro, da formira u njemu zdravu, konstruktivnu i društveno korisnu ličnost, da ga otvori i okrene prema drugima i da ga oslobodi pritiska strasti i ličnih, sebičnih interesa. Takav smisao imaju svi islamski obredi: namaz, post, zekat, hadždž itd.
Prema islamskom učenju svaki musliman je obavezan da vrši društvenu kontrolu, da opominje, ispravlja, savjetuje i upućuje drugog. Danas u procesu buđenja i oživljavanja pravih islamskih vrijednosti postavlja se u vrlo oštroj formi pitanje punog okretanja životu. Nova preorijentacija, koja počiva na oživljavanju prave dinamične islamske misli, polazi od islamskog principa da se samo kroz korisnu životnu aktivnost, kroz djela koja koriste drugima, postiže sevab, nagrada na onome svijetu.
U tom smislu, veoma je korisno poslušati nekoliko savjeta rahmetli Đoze koji na veoma inspirativan način poručuju muslimanima da moraju biti aktivni sudionici društvenih procesa i da se sreća na ahiretu postiže putem činjenja dobra drugima na dunjaluku.
„Koliko u ovom zemaljskom životu doprinesemo u borbi protiv nepravde, neznanja, opće zaostalosti, nasilja, nejednakosti itd., toliko ćemo dobiti na drugom svijetu, ahiretu.
Nema sreće na ahiretu bez sreće na dunjaluku i obratno.
Sreća na ahiretu zarađuje se, prema islamskom učenju, putem brige o drugom.
Koliko za drugog, za društvo žrtvujemo i učinimo, toliko ćemo dobra naći i na ahiretu.
Koliko zla suzbijemo na dunjaluku, toliko ćemo dobra naći na ahiretu.
Ono što mi danas radimo i ono na čemu smo, nema ništa zajedničkog sa pravim islamom, nego je, naprotiv, u najjačoj oprečnosti sa njegovim učenjem. Zar propovijedanje nerada, letargije, učenje da su vjera i nauka dva nepomirljiva neprijatelja i da je neznanje temelj ibadeta, apstinencija od svakog javnog djelovanja, povlačenje sa svih polja ljudske djelatnosti, možemo nazvati islamom i zar to ne treba izmijeniti?
Zbilja je islam u velikoj potrebi čišćenja. Ljudi i pojedine frakcije koji su islam uzimali samo kao sredstvo za postignuće svojih ličnih ciljeva unijeli su u njega bezbroj čudnih stvari i htjeli od te Božanske mudrosti napraviti ‘Hiljadu i jednu noć’. Zahvaljujući silnoj snazi njegovih uzvišenih načela, a ne njegovim sljedbenicima, svi ti negativni i razorno djelujući elementi ne mogoše od njega načiniti ono što su načinili od kršćanstva i drugih religija. No to ipak ne znači da nisu u njegovu čistu nauku ubacili trunja, koje treba čistiti.“, ističe naš velikan Husein-ef. Đozo.
Piše: Nedim Botić
preporod.com
