Vi ste ovdje
Home > Kultura i tradicija > Historija i tradicija > Kako spriječiti graditeljski vandalizam nad baštinom

Kako spriječiti graditeljski vandalizam nad baštinom

Kako sačuvati i vratiti stari sjaj i autentični stil islamske arhitekture? Da li je novo bolje i ljepše od starog i arhaičnog ambijenta pred kojim zastaju stranci i s oduševljenjem razgledaju?

Bosna i Hercegovina se po broju raznovrsnih građevina i spomenika islamske arhitekture- koji predstavljaju neprocjenjivu kulturno-povijesnu vrijednost, nalazi na prvom mjestu u Evropi. Taj jedinstveni i autohtoni ambijent gotovo da je podjednako interesantan za naučna istraživanja, ali i za sve brojnije posjete stranih turista.

Gotovo svi značajni stari bosanskohercegovački gradovi: Sarajevo, Mostar, Banja Luka, Tuzla, Travnik, Foča, Zvornik, Tešanj, Stolac, Doboj i Maglaj, pa i neke manje varošice- Kulen Vakuf, Blagaj, Vranduk, Vitina, Počitelj i Novi Šeher nose izraziti pečat islamske arhitekture. Kroz urbanizam muslimanskih naselja dolazi do punog izražaja islamska arhitektura i spomenici velike kulturno-povijesne vrijednosti i to kroz uravnoteženu cjelinu prirodnih graditeljskih elemenata. Kultura vrtova i tekuće vode kao glavna karakteristika cijelog područja islamske arhitekture naročito je došla do izražaja u zelenoj i bogatoj vodama Bosni i Hercegovini. Stambena naselja gradova, od kuća sa avlijom između nebrojenih đulistana i voćnjaka, česama i šadrvana, koji su kao uljepšavajuće pozadine monumentalnih džamija, saraja, hamama i s kojima održavaju harmoničnu ekvivalenciju i čine svježu i raspjevanu cjelinu. Guste čaršije sa bezistanima, hamamima, hanovima koji su davali mogućnost jednoj intenzivnoj trgovini i zanatstvu u sjenama monumentalnih građevina, činile su onu jedinstvenu i poetičnu sliku muslimanskih gradova. A svi gradovi u Bosni i Hercegovini bili su gradovi isključivo po pravilima islamske arhitekture.

Evo, šta je svojedobno o arhitekturi Sarajeva napisao jedan od najpoznatijih urbanista- Slovenac profesor Dušan Grabrijan: „Ove stvari imaju kvalitet kojim Evropa oskudijeva! Ispred njih se odjednom osjeti barbarinom taj superiorni čovjek sa Zapada, koji dolazi ovamo kao u koloniju“.

Ali, islamska arhitektura nije poslužila kao baza za dalje građenje bosanskih gradova. Istina, austro-ugarska vlada vodila je koliko-toliko računa da svojim graditeljstvom ne oskrnavi islamski ambijent, ali nova arhitektura, koju je donijela austrijska okupacija, bila je imitacija renesansne i izraz megalomanske grandioznosti.

Slovenački urbanistički stručnjak bio je veoma kritičan prema tom stilu graditeljstva. Uspoređujući muslimanski dio Sarajeva sa zapadnim dijelom kojeg je izgradila Austrija Dušan Grabrijan piše: „Istočni grad tvore kućice između vrtova, niske, ljupke, pitome kućice, monotoniju prekidaju kubeta, munare i monumentalnih građevina izvanredne arhitekture, sve je to lijepog homogeno držano zajedno, izraz jedne složene kulture. Odmah iza toga grada nalazi se drugi, zapadni dio grada, koji je haotičan, fragmetaran bez reda i mjerila, izuzev možda jedne terase, jedne dispozicije- keja i logora, tragova jedne početne civilizacije“.

Kasnije za vrijeme Kraljevine Jugoslavije više se počelo rušiti čaršiju, „jer je nezdrava“ i „zastarjela“, pa su cijeli kvartovi bili osuđeni na propast. Tako je, primjerice, srušena Havadži Kemaludinova džamija iz 16. stoljeća i na njenom mjestu podignut je Vakufski neboder, takoreći, na samoj čaršiji. Iza toga podignut je Željeznički neboder i to je bilo svojevremeno „urbanističko bombardiranje“ grada.

Pravo haranje nastupilo je dolaskom komunista na vlast. Kao pioniri novog društva komunisti su u islamskoj arhitekturi vidjeli „ostatke prošlosti“, „zaostalosti“ i „konzervativnosti“. Nastupilo je bezdušno rušenje niza građevina od najveće kulturne i povijesne vrijednosti. Nemoguće je nabrojati kakve su sve vrijednosti uništene. Spomenut ćemo samo neke. U Travniku je srušen Vezirov konak i hamam, da bi se navodno proširio gradski park. Tada je na tom mjestu sagrađen muzej. Mnogo manje bi koštalo da se Vezirov konak restaurirao i za muzej upotrijebio. Tim više što je sam Konak bio izvanredan muzejski objekat.

U Mostaru je srušena Koski Mehmed- pašina medrese sa divnim trijemom s deset visokih kamenih dimnjaka, koji su svojim jednoličnim ritmom davali posebnu draž ovoj izvanrednoj građevini. Uz to, i divni šadrvan, te kamene magaze, koje su sa džamijom činile arhitektonsku cjelinu.

Oko Ferhadije u Banjoj Luci, koja je sravnjena sa zemljom 1992. godine, komunističke vlasti porušile su sve objekte: medresu, hamam, mekteb i dućane, koji su davali bogat i raznolik sadržaj tom dijelu grada na Vrbasu.

U Sarajevu je počelo rušenje čitavih zanatskih ulica na Baščaršiji 1946. godine, što je predstavljalo prvi vandalizam nad vrijednim i rijetkim kulturno-historijskim građevinama i spomenicima. U Sarajevu je nadalje 1947. srušena kamena kapija iz 17. stoljeća na Jekavcu. U Duvnu je srušena poznata Lala-pašina džamija, da bi se kamen upotrijebio za reprezentativne nove građevine, među kojima i za zgradu Komiteta.

Grandomanija staljinističkog stila, javnih građevina bez stila i duha i kasarniziranje stambenih objekata, kasnije imitacija Zapada i njegove arhitekture opterećene kolektivističkim koncepcijama, rušila je oblike bosanske arhitekture i stvarala na njoj i pored nje nove naseobine, a da se nije vodilo računa o okolici, čovjeku, prirodnim i ekonomskim mogućnostima.

Nažalost, „urbanističko bombardiranje“ odvija se i danas. Jer, gradnja koja odudara od islamske arhitekture jednako je štetna kao razaranje i skrnavljenje njenih građevina. U posljednje vrijeme uvriježilo se mišljenje da je sve novo bolje i ljepše od starog i antikvarnog.

Gradnja po principu „kako ko hoće“ i gdje hoće već je dobrano narušila orijentalni ambijent Sarajeva i njegovu dušu, ali i dušu i izgled drugih gradova u Bosni i Hercegovini. To je svojevrsni udar na bosanski duh koji je jedinstven u Evropi.

Piše: Ahmet Metiljević

preporod.com

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top