Kako se Poslanik, a.s., nosio s traumom i teškoćama

U suočavanju s teškoćama Muhammed, a.s., je primjenjivao dva koraka:
1) Okretao se Allahu u molitvama i Njemu se povjeravao
2) Savjetovao se sa svojim prisnim i pouzdanim prijateljima

Ipak, redoslijed u njegovim koracima se nikad nije mijenjao. Prva reakcija na neki događaj puno govori o načinu razmišljanja i razumijevanju te osobe. Poslanik se uvijek, bez iznimke, okretao Gospodaru u molitvi prije savjetovanja s Njegovim stvorenjima.

Kako je Poslanik, a.s., reagirao na pritisak i stres

Neposredno prije Bitke na Bedru 313 muslimana je bilo na putu da presretne nenaoružanu karavanu kad je Poslanik saznao da je vojska od 1000 vojnika, naoružanih do zuba, spremna da ih napadne. Taj trenutak je bio izuzetno stresan, jer su muslimani bili slabo naoružani, nespremni za rat i brojčano nadjačani u omjeru 3:1. Čim se vratio u kamp Poslanik, a.s., se u samoći molio Allahu. Potom je okupio ashabe i pitao ih: „Šta mislite da trebamo uraditi?“

Dok su se vojske primicale pozornica za bitku narednog dana je bila već pripremljena. Poslanik je probdio cijelu noć moleći cijelim svojim bićem i na dugim sedždama. Govorio je: „Gospodaru, ako uništiš ovu grupu (muslimana), na Zemlji neće ostati niko da Te obožava.“ Drugim riječima, neuspjeh ovdje bi značio kraj islama na Zemlji. Ulozi nikada nisu bili veći, a Poslanik, a.s., se oslonio na svoju dovu. Ponavljao je: „ O Allahu, pruži nam Svoju pomoć koju si nam obećao. O Allahu, pruži nam Svoju pomoć koju si nam obećao.“

Ibn Mes’ud, r.a., je rekao: „Nikada nisam vidio ikog da više moli od Poslanika kad je molio Allaha uoči Bedra.“ Poslanik je podigao svoje ruke prema nebu dok je dovio, što je čin koji je rezervisan za molitve i traženje u trenucima najvećeg očaja.

Alija ibn Ebi Talib, r.a., je rekao: „Da ste nas mogli vidjeti u noći prije Bedra, našli biste svakog od nas u dubokom snu, osim Poslanika koji je klanjao iza jednog drveta sve do jutra.“

Neposredno pred bitku Poslanik se još jednom okrenuo Gospodaru dižući ruke prema nebu i rekao: „O Allahu, ispuni Svoje obećanje. Gospodaru pruži mi ono što Si mi obećao. Ako ova malobrojna skupina bude pobijeđena neće ostati niko na Zemlji da Te slavi i veliča kako si Ti zadovoljan!” Poslanik je nastavio moliti Allaha ruku visoko dignutih prema nebu, tako da mu je gornji ogrtač pao s tijela. Nastavio je tako golih prsa, sve dok ga Ebu Bekr, r.a., nije zagrnuo ogrtačem, zagrlio ga i rekao mu: „Dosta, o Božiji Poslaniče, dosta. Tvoj Gospodar će ti dati kao što je obećao.“

„Zašto“ je jednako važno kao i „kako“

Sunnet (Poslanikova praksa) pri činjenju dove jeste spuštanje glave i okretanje dlanova prema licu. Međutim, u trenucima ekstremnih poteškoća Poslanik bi dizao ruke prema nebu, kao što je opisano u Bici na Bedru. Druga prilika u kojoj je Poslanik, a.s., osjećao krajnju uznemirenost jeste kad je molio Allaha da promijeni kiblu (smjer molitve).

Smjer molitve (kibla) je bio Jerusalem, kao što je bio slučaj s prethodnim abrahamskim religijama. Poslanik bi se u Meki pri molitvi uvijek smjestio u poziciju u kojoj je bio okrenut prema Kabi, tako da se Jerusalem nalazi iza nje. Međutim, u Medini bi okretanje prema Jerusalemu podrazumijevalo okretanje leđa Meki, a time i Kabi. Okretanje leđa Kabi je izazivalo sve veću nelagodu Poslaniku, pa je počeo doviti Allahu da promijeni kiblu prema Meki. Prenosi se da je Poslanik svoje nadanje izrazio čak i Džibrilu, a.s., koji mu je na to rekao: „Ja sam samo rob, kao i ti.“

Najblagoslovljenije ljudsko biće je tražilo pomoć od najblagoslovljenijeg meleka, a ipak je njihova pokornost pripadala samo Allahu. Poslanik je zatim nastavio usrdno doviti Allahu tokom cijelog dana. Podigao je svoje ruke visoko, a lice okrenuo ka nebu. Nije bilo svjedoka kad je Poslanik nastavio doviti u tišini noći, ali je Allah to potvrdio objavom: „Vidimo Mi kako sa žudnjom bacaš pogled prema nebu.“ (El-Bekare, 144)

Razlog Poslanikove uznemirenosti je itekako vrijedan spomena: dok mi uglavnom patimo zbog ovosvjetskih stvari, Poslanika je toliko boljelo okretanje leđa kibli da je dovio isto onako ustrajno i neiscrpno kao na Bedru kad mu je život bio ugrožen. „Zašto“ je zasigurno povezano s „kako“, a Poslanikova duboka zabrinutost za Allahovu vjeru je neraskidivo povezana s njegovom reakcijom na poteškoće i stres.

Kako je Poslanik, a.s., reagirao na prvi udarac nevolje

Nakon smrti njegovog voljenog amidže Ebu Taliba, Poslanik, a.s., je počeo tragati za održivim opcijama života izvan Meke. Njegovo oklijevanje da to uradi godinama ranije uprkos rastućim poteškoćama istinski demonstrira poslanički metod strpljivosti i ustrajnosti. Poslanik je pronašao inspiraciju u poslanicima prije njega, kao što je Nuh, koji je svoj narod pozivao u vjeru 950 godina. Međutim, bez političke zaštite Poslanikov život je bio u neposrednoj opasnosti, stoga je hidžra bila imperativ.

Najbliži važniji grad Meki bio je Taif. Između tenzija i mirovnih sporazuma, dva suparnička grada uživala su odnos naizmjenične ljubavi i mržnje. Narod Taifa je blisko poznavao ljude u Meki i obrnuto. Stoga je Taif bio idealno tlo koje je Poslanik želio istražiti. U društvu Zejda ibn Harisa, r.a., u tajnosti se zaputio u Taif pješke, kako ne bi izazvali nikakvu sumnju. Putovali su dva dana i sastali se s vođama Taifa, tri brata koja su jednoglasno vladala plemenom Sekif: Ebu Dželil, Mes’ud i Habib.

Poslanik im je predstavio poruku islama, ali su sva tri brata odbila njegov poziv s krajnjim prezirom, nepoštivanjem i ponižavanjem. Jedan od njih mu je odgovorio: „Ako je Allah odabrao tebe za poslanika, onda ću ja potrgati ogrtač Kabe.“ Drugi je dodao: „Zar Allah nije našao nikoga boljeg od tebe?“ A treći je rekao: „Ne mogu razgovarati s tobom, jer ako si ti zaista poslanik, ti si presvet za mene, a ako si lažac onda nisi dostojan mog odgovora.“

Uprkos njihovim uvredama i ismijavanju, Poslanik je ostao dostojanstven i odgovorio im: „Uredu. Ako ste odbili moj poziv, onda makar nemojte obavijestiti Kurejšije o mom dolasku.“

Iako je bio odbijen na najpodliji način Poslanik, a.s., se zadržao u Taifu još sedmicu dana šireći svoju poruku među običnim narodom. Uprkos njegovom silnom trudu čak su i mase odbile poziv, niko nije prihvatio islam. Na kraju se jedna grupa počela zanimati za njegov poziv, a što je zabrinulo poglavare. U znak odmazde naredili su masi da fizički napadne Poslanika. Poput kiše, zasipali su Poslanika kamenjem, i pored Zejdovog nastojanja da ga zaštiti obojica su bila krvava i izudarana od glave do pete. Pobjegli su iz grada i nastavili su žurno dalje sve dok nisu konačno sjeli u hlad jednog drveta i predahnuli.

Aiša, r.a., je jednom prilikom pitala Poslanika: „Da li je za tebe postojao teži dan od dana Uhuda?“ Pitala je o bici na Uhudu jer su samo trenuci dijelili Poslanika od smrti, zub mu je bio izbijen, strijela mu je rasjekla lice, usna mu je bila udarena kamenom i obilno je krvario. Bio je to možda najkritičniji trenutak u cijelom njegovom životu, jer ga je samo jedna strijela dijelila od smrti.

Kako god, Poslanik, a.s., je odgovorio: „Da, doista me je tvoj narod jako povrijedio, ali najteže mi je bilo na Dan Akabe (događaj u Taifu). Tog dana predstavio sam svoj poziv Ebu Dželilu, Mes’udu i Habibu, pa mi nisu odgovorili onako kako sam priželjkivao. Našao sam se u stanju tuge i bola, pa nisam bio svjestan gdje sam sve dok nisam došao do mjesta Karn es-Sa’alib.“

Mnogobrojne koristi možemo izvući iz načina na koji je Poslanik, a.s., odgovorio na pitanje.
Prvo, Poslanik opisuje događaj u Taifu traumatičnijim od Bitke na Uhudu, u kojoj je bio fizički ozlijeđen, a život mu je bio ugrožen, što ukazuje na ozbiljnost emocionalne povrijeđenosti. Poslanik, a.s., prepoznao je da je emocionalna bol veće iskušenje od žestine rata.

Drugo, Poslanik je opisao nešto što mi nikad ne bismo poistovjetili s disocijacijom: isključenje iz realnosti kao rezultat stresa ili traume. Nije se mogao prisjetiti 8 kilometara dugog hoda od Taifa do Akabe. Ovaj humanizirajući trenutak prikazuje Poslanika kao ljudsko biće kojem je potrebna Allahova milost i iz njega možemo izvući veliku inspiraciju.

Treće, Poslanik opisuje svoje stanje na dostojanstven način, ne tražeći sažaljenje. Ne bi to ni spomenuo da ga Aiša, r.a., nije pitala, nije se žalio niti je od sebe pravio žrtvu. Samo zahvaljujući Zejdovoj, r.a., predaji saznajemo da je realnost bila mnogo surovija i da se Poslanik, a.s., suočio s istinski traumatičnim iskušenjem. Umjesto toga, Poslanik je svoje jadanje zadržao samo za Svemoćnog.

Kad je došao do Akabe i konačno pronašao hlad u kojem se može odmoriti počeo je izgovarati najsrčaniju dovu koja je ikad zabilježena.

„Allahu, Tebi se obraćam zbog slabosti snage svoje, zbog nemoći u djelovanju i zbog slabog utjecaja među ljudima… O Ti Najmilostiviji! Ti si Gospodar nemoćnih, Ti si moj Gospodar! Kome me prepuštaš?! Nekome ko je daleko i ko me dočekuje namrštena lica?! Ili, pak, neprijatelju koji je blizu, ali si mu Ti dao vlast, pa može da odlučuje o meni…
Allahu, ako Ti nisi srdit – onda ja za sve ove patnje ne marim, ali Tvoje pomilovanje mi je draže. Utječem se svjetlu Tvoga lica, pred kojim su obasjane tmine i na kojem počiva i ovaj i onaj svijet, od toga da na mene spustiš Svoju srdžbu ili da me zadesi Tvoja kazna! Tebi se priklanjam, da Ti budeš zadovoljan, a nema snage niti moći, osim uz Tvoju pomoć!“

Ova prelijepa, duboka i emocionalna dova na vrhunski način oslikava kakav treba biti naš razgovor s Allahom. Poslanik ustanovljuje bonton žaljenja Allahu i pokazuje na koji način se to razlikuje od žaljenja drugim ljudima.

Jakub se požalio Allahu: “Ja tugu svoju i jad svoj pred Allaha iznosim, a od Allaha znam ono što vi ne znate.“(Jusuf, 68)

Postoje dvije vrste jadanja. Prvi vid, koji je iznad spomenut, jeste suština tevhida (monoteizma), gdje se osoba žali Allahu tražeći utočište kod Allaha, nadajući se Allahovoj milosti.

Drugi vid jadanja je odbacivanje Allahove volje ili mudrosti, propitujući Njegovu odredbu. Ovaj vid jadanja vodi kufru – nevjerovanju. Sam Iblis (šejtan) nosi krivicu za ovaj vid prigovaranja. “Gospodaru moj,” – reče – “zato što si me u zabludu doveo, ja ću njima na Zemlji poroke lijepim predstaviti i potrudiću se da ih sve zavedem.“ (Hidžr, 39)

Poslanik, a.s., se predao Allahu izražavajući da nema nikoga kome se može okrenuti osim Njega. Nije imao predvidivih opcija osim svojih neprijatelja, ali je i tad naglasio da on za to ne mari sve dok je Allah njim zadovoljan. Međutim, Poslanik nastavlja dalje spominjući da bi mu bilo draže ukoliko bi mu Allah dao olakšanje. Ovo nam očigledno demonstira da je traženje olakšanja od Allaha dozvoljeno i da niko ne bi trebao tražiti poteškoće. Poslanik, a.s, pokazuje da mu je prioritet bilo Allahovo zadovoljstvo, a njegova briga nije bila to što je krvav i izudaran, nego da li je Allah srdit na njega ili ne.

Kako se Poslanik, a.s, nosio s gubitkom

U Godini tuge Poslanik, a.s., je izgubio i amidžu i suprugu u razmaku od svega 40 dana. Brojni ashabi prenose: „Nakon Hatidžine, r.a., smrti nismo mjesecima vidjeli Poslanika da se smiješi.“

Poslanikova trauma se produžila jer je unutar 40 dana izgubio ljubav svog života i očinsku figuru. Ebu Talib mu je pružao vanjsku zaštitu, a Hatidža onu unutarnju. Poslanik je ostavljen s prazninom koja nikad neće biti popunjena. Humanost našeg Poslanika najbolje oslikava činjenica da se nije smiješio mjesecima. Bio je od Boga odabrani Poslanik, ali ipak su njegovi osjećaji bili snažni kao i naši, ako ne i snažniji. Moramo dozvoliti našem tijelu i umu da osjećaju, baš kao što je to Poslanik činio.

Kad je Poslanikov, a.s., sin Ibrahim bio na smrtnoj postelji, Poslanik ga je poljubio, nasmiješio mu se, pa počeo da plače. Abdurahman ibn Avf, r.a., je primjetio: „ O Božjii Poslaniče, zar i ti plačeš!“

Poslanik mu je odgovorio: „O Ibn Avfe, ovo je milost.“ Nastavio je plakati, pa mu je rekao: „Oko mi samo suzi, a srce tuguje, ali mi nećemo ništa reći čime nije zadovoljan naš Gospodar. Uistinu smo mi, Ibrahime, zbog rastanka s tobom, tužni!“

Veoma je važno istaknuti nemilosrdne nevolje i iskušenja s kojima se suočio naš Poslanik. Čovječanstvo je ujedinjeno u stavu da je gubitak djeteta najveća nevolja koja čovjeka može zadesiti, a vidimo Poslanika, a.s., koji zakopava šestero od ukupno sedmero svoje djece. A sve to nakon što je odrastao kao siroče koje je još kao dijete izgubilo oca, majku i djeda. Allah učvršćuje njegovu ulogu Poslanika, jer s postojanošću u iskušenjima dolaze čvrstoća u vjerovanju i tevekul (oslanjanje na Allaha). Zbog toga je Poslanik, a.s., daleko više iskušavan od ostatka čovječanstva. Poteškoće omekšavaju srce, baš kao što ga nemarnost stvrdnjava, jer nas tjeraju da se okrenemo Jedinome koji nam može olakšati.

Primjena Poslanikovih lekcija u našim životima

Lili smo suze za Allahovim Poslanikom, ali moramo uzeti pouku iz njegovih predaja i primjera. Poslanikovo srce je krvarilo, njegove oči su suzile, ali njegov jezik nije bio nepokoran Allahu niti je sumnjao u Njega. To je srž stvari i islamska smjernica za suočavanje s traumom i gubitkom. Poslanik, a.s., nije potiskivao svoje emocije, ali im nije dozvolio da upravljaju njegovim postupcima, niti njegovim vjerovanjima. Naša srca i umovi su krhki, a tuga nije grijeh. Sama činjenica da je Poslanik, a.s., identificirao događaj u Taifu traumatičnijim od Bitke na Uhudu svjedočanstvo je o važnosti mentalnog zdravlja i upozorenje da ne zanemarujemo naša srca i umove. Poslanik se povjeravao svojim voljenima i nije bježao od savjetovanja, ali je znao da je Allah u konačnici njegov Spasitelj.

Autor: dr. Salah Sharief

Sa imamghazali.org prevela i prilagodila Amela Melkić

akos.ba