Kako i koga smijemo kleti/proklinjati?

Sjećam se da je prije četiri godine na jednom predizbornom skupu jedan politički aktivista javno proklinjao pripadnike jedne druge stranke, da bi nakon tih istih izbora morao sa njima praviti koaliciju da bi formirao vlast. Kako je to bilo žalosno i bjedno. Isto tako bjedno je kada čujemo bilo koga kako umjesto dove i blagoslova na sav glas proklinje.

Ljudi proklinju svoje bračne partnere, svoju djecu, roditelje, rođake, komšije, kolege, ali i svoje dušmane. Pored navedenog postoji i međusobno proklinjanje onih osoba koji su nam bili potencijalni budući partneri, ali smo iz nekih razloga prekinuli komunikaciju sa njima ili su oni u međuvremenu s nekim drugim napravili vjeridbu ili se vjenčali.

Sve navedene vrste proklinjanja prisutne su među našim ljudima. Uzroci zbog kojih ljudi proklinju uglavnom su zloba, mržnja, zavist, ali često i nemogućnost da se pomirimo sa nekim određenim promjenama u našim životima koje nismo očekivali i slično.

Ovom prilikom posebno ću istaći tri vrste proklinjanja: proklinjanje djece, nesuđenih bračnih partnera, te proklinjanje neprijatelja i dušmana.

Jako je ružno čuti kada u zanosu ljutnje i trenutačnog bijesa neodgovorne majke i roditelji uopće, proklinju svoju djecu i govore im razne kletve prizivajući tako neuspjeh i nesreću na svoje vlastito dijete. Šejtan je taj koji u ovim trenucima najviše bude radostan. On je tim roditeljskim činom obveseljen, jer zna da je kletva teška i preozbiljna stvar, te da će se ona odraziti ili na djecu koja su proklinjana ili će se vratiti na one koji su prokinjali.

Poznat je hadis Allahovog Poslanika Muhammeda, a.s., u kojem se kaže da kada osoba nekog prokune, to jest prizove kletvu na nekoga, ta se kletva penje do nebesa, nakon čega se nebeska vrata zatvore, zatim se kletva spušta na Zemlju, pa se zemaljske kapije također zatvore, poslije čega se kletva zbog nemogućnosti da negdje ode direktno uputi na onoga na koga su upućene riječi kletve. Ako isti zaslužuje da mu se obistine riječi kletve tako ga i zadesi, odnosno to mu i bude, a ako to osoba ne zaslužuje, onda se kletva vrati na onoga ko je izgovorio.

Iz ovog hadisa, ali i iz mnogih drugih jasno zaključujemo pogubnost kletve i opasnost koju ona sa sobom nosi, a da je ljudi uopće nisu dovoljno svjesni: ”Nije vjernik onaj koji vrijeđa niti onaj koji proklinje niti onaj koje je nepristojan niti onaj koji druge zlostavlja.” (hadis bilježi Tirmizi)

Što se tiče proklinjanja dušmana i neprijatelja, smatram da je i to nepotreban gest, jer Uzvišeni Gospodar zna svaku nepravdu koju neko učini, te On dobro zna svakog zalima, tj. nasilnika i nepravednika. Božija pravda će kad-tad svakog od nasilnika i nepravednika besprijekorno stići, jer On jasno u časnoj Knjizi poručuje da će kazniti svakog nasilnika i da Mu nijedan neće umaći.

Prema tome svako ko je bilo kome učinio neku nepravdu ili vid nasilja, vrijeđanja i poniženja, neće proći nekažnjeno. To je sunetullah, Božiji zakon u kosmosu koji je nepromjenjiv i pravedan. Da li mi nasilnika kleli ili ne, on će po zasluzi biti kažnjen, nekada na ahiretu, a nekada i na dunjaluku i na ahiretu. Stoga, nema potrebe da mi upućujemo nikakve kletve, jer su one u slučaju nasilnika višak (nepotrebne).

I na kraju, ostaje nam proklinjanje onih sa kojima smo htjeli bračnu vezu, ali je ta ljubav iz određenih razloga postala nesretna, odnosno počesto i neuzvraćena. Pojava proklinjanja ”bivšim momaka i djevojaka” zbog nesretne i neuzvraćene ljubavi također spada u lošu naviku, poput svih drugih ranije navedenih vrsta proklinjanja.

Kako je moguće da ustvrdimo da nekog volimo i da sa njim želimo vezu i brak, a da kasnije, nakon neuspjele veze ili braka, tu istu osobu proklinjemo i želimo joj sve najgore. To je veoma licemjerno i neprincipijelno: sad ovako, sad onako. Vjernička ljubav je trajna. Kada vjernik nekog zavoli (bratski, prijateljski, partnerski ili rodbinski), onda ta ljubav ima svoju trajnost i konstantnost, bez obzira na udaljenost od osobe koju smo nekada zavoljeli ili nekih drugih faktora koji su nas na dunjaluku razdvojili od te osobe. Kod vjernika ljubav ne može tako lahko preći u mržnju. Prema tome, kleti i proklinjati bivšeg nesuđenog partnera, veoma je ružno i nashvatljivo.

Ako si nekoga želio da usrećiš, te se desilo da ta osoba, spletom okolnosti, svoju sreću potraži s drugim Božijim stvorenjem, kako je moguće da ti ne ispoštuješ njenu odluku, te i sam (a) ne poželiš da joj uistinu tako i bude, to jest da u konačnici ta osoba koju si volio bude uistinu sretna i pronađe svoj kutak radosti i sreće ispod ovog neba.

Tvrditi da nekog voliš i da mu želiš svu sreću svijeta, a kasnije tu istu ”voljenu” osobu kleti, znak je nedostatka ljudskosti, svijesti i prave istinske vjere.

Vjernik nikada ne kune, već iskrenim prizivanjem Božijeg blagoslova i dovom poželi sreću svakom ljudskom biću, znajući da će na kraju Sveznajući Gospodar svakom dati ono što je zaslužio.

Poruka: Nikoga i nikada ne trebamo kleti. Naš ”odbrambeni mehanizam” za svaki vid ljutnje, nezadovoljstva i trenutačne tuge, neka bude blagosiljanje drugih (svoje djece, bivših nesuđenih partnera, komšija, prijatelja, …), te dova za uputu (nasilnici, nemuslimani i slično).

Za Akos.ba piše: Admir Iković